Ponekad, kad sam svakodnevno na fejsu duže vrijeme, počnem se osjećati otprilike ovako:

Želudac mi krči nad virtualnom hranom.
Ona Bubamara Bez Točkica opet je skuhala nešto fino i uslikala.
Divno izgleda.
Lajkam.
Pišem; "Svaka čast!".
Razgovaram s ljudima kojima nikad nisam vidjela treptaj oka.
Neki se predstavljaju svojom najljepšom fotografijom.
Neki najsmješnijom.
Neki kao lijepo cvijeće.
Neki kao predivan pejzaž.
Neki kao stvorenja iz mašte.
Neki imaju lažno ime.
Čak i prezime.
Neki…
A svi žudimo za iskrenošću.

Ljubav pokazujem nacrtanim srcima.
Radost opisujem smajlićima.
Kad se osjećam voljenom, postavim psiće koji se grle.
Proteste podržavam lajkovima.
Žao mi je što ih ne mogu dati sto za neke stvari.
Stanje svog duha opisujem tuđim citatima.
Sklapam nova prijateljstva, a s nekima od njih nikad neću ni riječ razmijeniti.
Neke ću i sakriti od sebe jer dijele i govore nešto što mi se ne sviđa.
Znam da sam nekima i ja prijateljica s kojom ne žele imati posla.
Ali, lijepo stojimo među "Prijateljima" da si ne zamjerimo.
Imamo puno prijatelja.
Toliko da ne bi svi ni stali u naš stan.
Ma, ni u tri stana.
Tresem nogom jer mi se zaustavila cirkulacija.

Kao, živa sam, a sva sam utrnula od sjedenja.
Sjedim na stolcu, a pamet juri svijetom i preskače; kao razumije, razumije…
I svi kao razumiju, razumiju…
Kao, volim, a član moje obitelji mi nešto govori dok sam usred debatiranja oko važnih stvari s fotografijom koja ne trepće.
Ili s fotografijom lava koji bezglasno riče.
Ili s dušom koja izlazi iz tijela i tako je zastala negdje na pol' puta.
Iza profilne slike je ipak ljudsko biće koje mi šalje zagrljene vanzemaljce.
Ja odgovaram vanzemaljcem koji maše dok mu iz kacige, poput balončića kisika, izlaze mala crvena srca.
Sine mi odjednom, pa pitam člana obitelji: "Nešto si mi govorio?"

Pokušavam objasniti sebi da su to stvarni ljudi.
Pokušavam objasniti njima da sam ja stvarna.
Zaista mi je stalo da to znamo.
Koliko se razumijemo mjerimo količinom lajkova i sličica.
Koliko se razumijemo objašnjavamo slatkoćom.
Šećerimo do nastanka karamele koja se lijepi za zube.

Dobila sam poruku da sam voljena.
Sjećam se vremena kad je izjava ljubavi bila svečan čin;
oči u oči,
ruka u ruci,
glava na ramenu,
s pomalo uplašenim pogledom koji žudi i trepće u očekivanju.
Izjava ljubavi bila je najdragocjenija stvar na svijetu.

Klikom ateriram među moje zidove.
Postajem svjesna da se niti s jednim od takvih letova nisam pomakla s mjesta.
Ne leti se sjedeći.
Ovdje živim.
Osjećam miris dječjeg šampona, lavande i tosta.
Vatra pucketa iz stare peći.
Maca i psić zajedno leže u košari i čekaju moju ruku da ih pomiluje.
Pažljivo pokrivam dijete da se ne probudi.
Tišina sobe tjera moje misli da se suoče sa svojom nesavršenošću.
Vrijeme se opet usporilo i daje mi se na uvid.
Prošlost, sadašnjost, budućnost.
Trepćem…