SANJA LOVRENČIĆ
|
A ponekad tek sjedne na stari panj i pripovijeda smiješne i čudesne bajke.
Suncopisna staza Sanje Lovrenčić vodi kroz čarobnu šumu. Kad prvi put krenete stazom, sunce će vas kroz razgranata stabla škakljati po nosu i nije isključeno da ćete kihati. Ali, to je samo dok se ne uvjeri da se dobro zabavljate, a onda će šmugnuti iza grma, idućeg stabla ili osvanuti točno ispred vas.
Sanjina staza zapravo raste sa vama i tako vas uvijek vodi na neko novo mjesto.
Može vas odvesti u grad malih čuda, može vas odvesti do kuće iznad čudovišta ili do dvorišta nespretnih Fufoždera. A kad budete malo veći, povesti će vas u daleke zemlje izgubljenih kraljevstva,
na tajne planine i začarana jezera.
Pitanja 1
SUNCOPITANJA
|
P.A. Sanja Lovrenčić i Mladen Kušec s djecom na festivalu Monte Librić u Puli |
|
Lukin portal: Je li mašta čudna?
Sanja Lovrenčić: Mašta je nešto što ima svatko, zato nije čudna. No neki se ljudi ne usuđuju, ne znaju ili ne žele njome služiti. Oni koji se služe maštom ponekad uspiju stvoriti nešto čudno. Možda je većina čudnih stvari plod mašte?
Lukin portal: Je li Esperel daleko?
Sanja Lovrenčić: Nije, Esperel je odmah tu, pokraj nas, mali grad u srcu našeg grada - koji god to grad bio.
Lukin portal: Što je to čudovište?
Sanja Lovrenčić: Uh, čudovišta ima raznih... Trebala bi biti strašna, no ako su nekoć i bila, sad uglavnom više nisu. Osim... osim ako je mrkli mrak, znaš da u sobi nema nikog osim tebe, a vrata ormara se polako otvaraju i kroz njih odjednom iskače - mačka. U tom slučaju je mačka čudovište, i to starinsko, jer te uspjela prestrašiti.
Lukin portal: A što kad se Fufić smije?
Sanja Lovrenčić: Cijeli svijet se smije zajedno s njim, čak ni Fufožderi tome ne mogu odoljeti. Fufić ne zna za tajnu moć svog smijeha - inače bi je možda izgubio. Stvar je u tome da je Fufić strašno sladak, premda on sam sebe ne smatra slatkim, nego snažnim, hrabrim i dosjetljivim, što je sasvim u redu.
Lukin portal: Kamo odlaze godišnja doba?
Sanja Lovrenčić: Ona koja imaju sreće, dospiju u priču.
Lukin portal: Imate li najbolju prijateljicu?
Sanja Lovrenčić: Imam, naravno. Moja najbolja prijateljica se zove Marta i zna sve o meni.
Lukin portal: Vjerujete li da postoje vile i zmajevi?
Sanja Lovrenčić: Postoje u pričama, to je sasvim dovoljno.
Lukin portal: Bojite li se paukova?
Sanja Lovrenčić: Nimalo. Ja sam puno veća od svakog pauka.
Lukin portal: Koja vam je omiljena bajka Ivane Brlić-Mažuranić?
Sanja Lovrenčić: Ribar Palunko i njegova žena.
Lukin portal: Biste li se voljeli vratiti u djetinjstvo?
Sanja Lovrenčić: Ne znam. Lijepo je biti dijete, ali svako dijete mora odrasti, a odrastanje je naporno...
Pitanja 2
SUNCOPITANJA 2
|
|
Karolina Zubak: Volite li više pisati za djecu ili za odrasle? Jeste li zadovoljni uspjehom svojih djela?
Sanja Lovrenčić: Uvijek najviše volim pisati ono što trenutno pišem. Kako sad već godinu dana pišem novi roman za odrasle, vjerojatno više volim pisati za odrasle. No kad se sjetim lica svojih malih čitatelja, nisam sasvim sigurna.
Karolina Zubak: Koju svoju slikovnicu preporučujete najmlađima ?
Sanja Lovrenčić: Opet jedno teško pitanje. Djeci koja vole more „Morsku pustolovinu“, djeci koja vole šašave priče i praščiće „Mjesečevu splav“, a svima možda ipak meni omiljenu „Kako je dobro sa svim tim životinjama“.
Lana Gugić: Što čitate u slobodno vrijeme?
Sanja Lovrenčić: Razne knjige koje nisu uvijek književnost. Neke imaju veze s poviješću i etnologijom. Budući da sam i prevoditeljica, često čitam knjige koje imaju veze s mojim poslom, tj. koje bih možda prevela – ponekad su to i knjige za djecu. No najviše volim kad mi dođe u ruke kakav zbilja dobar roman ili zbirka priča.
Lana Gugić: Čitate li svojoj djeci svoje priče?
Sanja Lovrenčić: Moji su sinovi previše odrasli za to. Čitala sam im – zapravo pripovijedala – dok su bili mali. Mnoge od priča koje sam izmislila za njih našle su poslije mjesto u knjigama. No nisu toliko voljeli čitati te priče – možda im se činilo da su manje njihove? Međutim, ja volim čitati priče i drugoj djeci i veseli me kad vidim da sam ih zainteresirala.
Denis Ferenčak: Kakva su vam iskustva ostala od pisanja knjige o Ivani Brlić Mažuranić?
Sanja Lovrenčić: Čini mi se da sam se jako dobro upoznala s njom, njenim radostima i problemima. Pravo otkriće bio mi je arhiv obitelji Brlić u kojemu se čuva njezina pisana ostavština – to znači njeni dnevnici, pisma i razni drugi zapisi. Njen dnevnik iz vremena dok je bila mlada djevojka poslije sam i objavila – knjiga se zove „Dobro jutro, svijete!“ Pišući knjigu o njoj mnogo sam razmišljala o književničkom poslu, koji nam je zajednički, sličnostima i razlikama njenog i našeg vremena, njezinom odnosu prema životu – ne znam jesam li od svega toga postala pametnija, no znam da mi je pisanje te knjige bilo važno. Mislim da sam u njoj razvila način pisanja koji sam smislila već prije, tj. da pišem istodobno o prošlosti i o sadašnjosti, da pišem o sebi pišući o nekom drugom i obrnuto – no to ti je možda malo previše kompliciran odgovor?
Mateja Knez: Biste li voljeli imati čarobne moći? Što biste napravili da se probudite kao vila?
Sanja Lovrenčić: Hm, bilo bi zgodno malo letjeti po svijetu... No pitanje je, znaš, koja vrsta vile. U Engleskoj su vile malene, mogu sjesti u cvijet i više su zaigrane nego ozbiljne. U našim se krajevima vjerovalo u drugačije vile: visoke, u bijelom, dugokose, pomalo opasne. Povezane su s divljom prirodom i vole plesati noću na pustim mjestima uz čudnu glazbu. A kako je vilinski ples nešto zbilja posebno, vjerujem da bih u slučaju da se probudim kao vila – odmah zaplesala.
Janko Sedlar: Pomažete li drugim ljudima? Hoćete li meni pomoći da napišem lektiru?
Meni se vaša knjiga sviđa, ali ne razumijem zašto moram o tome pisati učiteljici.
Možda ću napisati nešto što se njoj ne sviđa i dobiti 3 i onda će mi to pokvariti knjigu.
Sanja Lovrenčić: Drago dijete, ni ja ne razumijem zašto o tome moraš pisati učiteljici, ali to ti je tako i ne možeš tome pobjeći. Ja bih ti vrlo rado pomogla, no bojim se da je pitanje stiglo do mene prekasno, jer je školska godina završila. Nadam se da si uspješno izašao na kraj s tim. I nisam sigurna da i ja ne bih napisala nešto što se ne bi svidjelo učiteljici. Jedini put kad sam napisala lektiru umjesto jednog od svojih sinova dobio je 4.
Ljljana: Sanjate li bajkovite snove? Jeste li ikada napisali priču po nekom vašem snu?
Sanja Lovrenčić: Sanjam, no prije sam ih sanjala više. Napisala sam nekoliko priča koje imaju veze sa snovima, no jedne noći sanjala sam da djeca beru slikovnice sa stabala. Sljedećeg dana sam zaključila da to i nije toliko nemoguće. Zbog toga sna izmislila sam akciju „Uberi priču!“ u kojoj zajedno s još nekim ljudima povješam slikovnice na stabla u nekom parku (u Zagrebu park Ribnjak ili Stara Trešnjevka), pa ih djeca dođu brati, uz pomoć pisaca, ilustratora i klauna. Vidiš kako snovi mogu imati čudne posljedice.
Zoja: Kad pisac opisuje neko strašno mjesto, može li uplašiti sam sebe?
Sanja Lovrenčić: Može, ali ne jako. Jer ostaje svjestan da ga je sam stvorio. No pisci, čini mi se, strašna mjesta stvaraju na temelju nekog svog straha koji su doživjeli u stvarnosti. Opisujući to strašno mogu oživjeti i taj svoj strah.
Martin: Je li ljubav važnija od prijateljstva? Ja imam puno prijatelja, ali nemam curu. Nitko me ne pita koliko imam prijatelja, ali me svi pitaju za curu.
Sanja Lovrenčić: Meni se čini da je jedno i drugo jako važno. Ne mislim da bi bilo dobro da imaš curu, a nemaš prijatelje. Ne mislim ni da su to dvije jako razdvojene stvari – kad jednoga dana zavoliš neku curu i budeš s njom malo dulje, primijetit ćeš da prema njoj osjećaš i prijateljstvo. Svoje prijatelje sasvim sigurno voliš. Dakle, sve je to ljubav u raznim oblicima. Prijateljstva često duže traju od zaljubljenosti, pa su možda važnija. Ponekad je obrnuto. Ali mislim da ovi koji te zapitkuju imaju problem. Možda bi htjeli da što prije odrasteš, jer su sami odrasli, i već je iza njih ovo krasno doba života u kojemu si ti sad – kad je sve novo, sve se iskušava i sve tek treba doživjeti. Nemoj se žuriti. I, naravno, voli svoje prijatelje. Meni su prijatelji iz školskog doba još uvijek važan oslonac u životu.
Očekuju vas lijepa iznenađenja!
DOBITNICI:
- Denis Ferenčak iz Petrinje, knjiga "ESPEREL-GRAD MALIH ČUDA"
- Monika i Lara Jakopović iz Zagreba, e-knjiga "PET PRIČA O MAČKAMA"
- Barbara i Luka Živković iz Šibenika, e-knjiga "PET PRIČA O PTICAMA"
{lofimg src="/images/stories/lovrencic.jpg"}