- Sine moj... Sada si u godinama kada nisi još odrastao, ali nisi više ni malo dijete. Imaš moj blagoslov da budeš što god želiš kada potpuno odrasteš, ali zapamti da prije svega, uvijek budeš čovjek.

- A kako se postaje čovjek? Kako ću znati da idem dobrim putem?

- Tako da ne radiš ono što ti srce govori da nije ljudski. Ma šta drugi govorili. Nije uvijek većina u pravu. Većina gotovo uvijek slijedi nekog ili nešto jer se boje biti usamljeni, kako u životu, tako i u mislima. Nemoj gledati televiziju. Ona će te jako teško naučiti što je čovjek. U školi te tome neće učiti. Tamo se uče predmeti, a ne život. A neće te tome naučiti ni na radnom mjestu gdje je samo važan učinak, bez obzira na sredstva.

- A gdje ću to onda najviše naučiti?

- Vani sine, gledajući ljude, prirodu i svijet. Pusti da ti kiša pada po licu. Znati ćeš što znači biti promrzao i mokar. Ali isto tako ćeš naučiti i da su kapi kiše divne i važne jer daju život, dugu i obilje hrane. Čitaj i putuj ako možeš. Upoznaj što više raznih kultura i nikada nemoj biti toliko ohol da pomisliš da je tvoja kultura jedina vrijedna na cijelome svijetu, nego da je ona tek jedna od mnogih, makar se ponosiš njome, jer ima vrijednosti i mudrosti u njoj, kao što ima i svaka kultura u kojoj je čovjek odrastao. Prošetaj često siromašnim djelovima grada kada si tužan i usamljen. Vidjeti ćeš gladne i zaboravljene i posramiti se sam sebe što zdvajaš nad svojom sudbinom. Ako se osjećaš kao čovjek, imati ćeš potrebu pomoći, pa ćeš tako na jedno vrijeme zaboraviti svoje brige. Nema boljeg lijeka za vlastite probleme nego brinuti se za onoga tko ima manje od tebe. Sve je škola sine... I stablo koje je puno cvjetova u proljeće, puno plodova u ljeto i jesen, a bez lišća zimi, je škola ako ga pažljivo gledaš.

- Kako da ga gledam da bih naučio nešto od njega?

- Shvatiti ćeš vremenom sam. Ali stablo je živo. Kao i mi. U proljeće pupa i nagovještava bujanje života. Kao i čovjek u svojoj mladosti, stablo je u proljeće predivno u svom cvatu, privlači pogled. U ljeto daje predivan hlad. Kao i čovjek srednjih godina kada se malo smiri, tu i tamo zastane, promišlja i postane mudriji pa se neki žele skloniti u njegovom hladu osjećajući se zaštićeni. U jesen stablo daje divne plodove. Kao i čovjek koji je iskustvom stekao mudrost, pa tek onda može iskreno govoriti o životu jer ga poznaje. A zimi ostaje bez lišća. Naoko kao da više ne živi. Kao i čovjek u dubokoj starosti. Pomisliš da više od njega nema ni cvjetova, ni hlada ni plodova, ali ako malo bolje pogledaš oko stabla, primjetiti ćeš mnoge mladice koje su oko njega izniknule i samo čekaju proljeće pa da krenu. Tih mladica ne bi bilo da stablo zimi nije živo, jer rastu iz njegovog korijena. Zato sine, budi što god ti srce želi, ali isto tako, ako želiš biti čovjek, slijedi svoje srce. Ono će te učiti kako se gleda, sluša i učiniti će te mudrim. Srce, a ne neke elektronske kutije, neki šefovi, institucije ili vlade. Srce sine!