S NEKIM JE LJUDIMA VRIJEME RELATIVAN POJAM
Činjenica je da ti u druženju s nekim ljudima, dva sata prođe kao deset minuta, a s nekima ti deset minuta izgleda kao da si s njima najmanje dva sata. Vrijeme je relativan pojam kad se radi o razgovoru i slušanju.
Ponekad, kad ti u život pretežno dolaze ovi drugi, osjećaš se razočarano u ljude jer dobiješ dojam da su površni i sebični, a ako si potpuno iskren čovjek, osjećaš se razočaranim i u sebe. Čini ti se kako rijetko uspiješ na neke stvari reagirati onako kako misliš da bi trebalo, osjećaš da imaš sve manje strpljenja i sve više tražiš samoću.
- Što to samnom nije u redu? – pitaš se, osjećajući se tužno, prezasićeno i ljuto.
Ali, isto tako, dovoljan je samo jedan susret među mnogima da ti vrati vjeru u ljude i u sebe. Pojavi se netko tko je na sličnoj valnoj duljini s tvojom, netko s kim je tako jednostavno razgovarati i koga je tako lako slušati.
Taj netko te nema namjeru impresionirati, ali ti se svejedno osjećaš impresionirano slušajući tu lakoću s kojom priča o svojim nesavršenostima, nedoumicama i traženjima smisla u, naoko, besmislu. Nema ti namjeru nametati svoje mišljenje, nego ti ga samo ima potrebu reći, ne znajući zapravo koliko je tko u pravu, a koliko u krivu. Tek, i on ima osjećaj da je sreo nekoga kome svoje mišljenje može izreći bez osude ili podsmijeha.
Kad ti pričaš, pažljivo sluša jer se nada da će mu tvoje iskustvo pomoći da donese neki zaključak. Zbog istog razloga, privučen tom skromnošću i povjerenjem, koje ustvari odaje mudrost, i ti imaš potrebu slušati. Dok tako razgovarate, oboje osjećate pozitivnu energiju zbog koje imate osjećaj da oboje rastete, pa je s užitkom dijelite.
Onda ti je krivo zbog prijašnje pomisli da su svi ljudi postali površni i nezainteresirani, a ti sam sve nepovjerljiviji.
Ali, neminovna je istina da čovjek s vremenom sve više poštuje svoje vrijeme, jer je sve svjesniji koliko je prolazno. Ono malo slobodnog vremena želimo provesti s ljudima s kojima dva sata prođe kao deset minuta. Tako imamo osjećaj da dragocjeno vrijeme nije uzalud potrošeno.
Za one s kojima deset minuta traje kao dva sata, sve manje imaš vremena. Jer, ako se s njima ne osjećaš dobro, ako se nakon razgovora osjećaš neshvaćeno ili prazno - od toga nitko nema ništa.
Zbog toga mislim da, kad dođeš u neke godine i kad si se naoružao nekim iskustvom, imaš sve manju potrebu za puno prijatelja. Ono malo što ih imaš, neizmjerno voliš jer su mjerilo za iskrenost. Družiš se s onima koji dokazuju da je vrijeme zaista relativan pojam, u pozitivnom smislu. Prođe brzo, ali nikad uzalud.
Ponekad, kad ti u život pretežno dolaze ovi drugi, osjećaš se razočarano u ljude jer dobiješ dojam da su površni i sebični, a ako si potpuno iskren čovjek, osjećaš se razočaranim i u sebe. Čini ti se kako rijetko uspiješ na neke stvari reagirati onako kako misliš da bi trebalo, osjećaš da imaš sve manje strpljenja i sve više tražiš samoću.
- Što to samnom nije u redu? – pitaš se, osjećajući se tužno, prezasićeno i ljuto.
Ali, isto tako, dovoljan je samo jedan susret među mnogima da ti vrati vjeru u ljude i u sebe. Pojavi se netko tko je na sličnoj valnoj duljini s tvojom, netko s kim je tako jednostavno razgovarati i koga je tako lako slušati.
Taj netko te nema namjeru impresionirati, ali ti se svejedno osjećaš impresionirano slušajući tu lakoću s kojom priča o svojim nesavršenostima, nedoumicama i traženjima smisla u, naoko, besmislu. Nema ti namjeru nametati svoje mišljenje, nego ti ga samo ima potrebu reći, ne znajući zapravo koliko je tko u pravu, a koliko u krivu. Tek, i on ima osjećaj da je sreo nekoga kome svoje mišljenje može izreći bez osude ili podsmijeha.
Kad ti pričaš, pažljivo sluša jer se nada da će mu tvoje iskustvo pomoći da donese neki zaključak. Zbog istog razloga, privučen tom skromnošću i povjerenjem, koje ustvari odaje mudrost, i ti imaš potrebu slušati. Dok tako razgovarate, oboje osjećate pozitivnu energiju zbog koje imate osjećaj da oboje rastete, pa je s užitkom dijelite.
Onda ti je krivo zbog prijašnje pomisli da su svi ljudi postali površni i nezainteresirani, a ti sam sve nepovjerljiviji.
Ali, neminovna je istina da čovjek s vremenom sve više poštuje svoje vrijeme, jer je sve svjesniji koliko je prolazno. Ono malo slobodnog vremena želimo provesti s ljudima s kojima dva sata prođe kao deset minuta. Tako imamo osjećaj da dragocjeno vrijeme nije uzalud potrošeno.
Za one s kojima deset minuta traje kao dva sata, sve manje imaš vremena. Jer, ako se s njima ne osjećaš dobro, ako se nakon razgovora osjećaš neshvaćeno ili prazno - od toga nitko nema ništa.
Zbog toga mislim da, kad dođeš u neke godine i kad si se naoružao nekim iskustvom, imaš sve manju potrebu za puno prijatelja. Ono malo što ih imaš, neizmjerno voliš jer su mjerilo za iskrenost. Družiš se s onima koji dokazuju da je vrijeme zaista relativan pojam, u pozitivnom smislu. Prođe brzo, ali nikad uzalud.
Vesna
