Svima nam je žao. Svi suosjećamo. Znamo kako je to kad moraš bježati iz svoje porušene kuće, iz svoje zemlje u neizvjesnost, ne znajući kako ćeš tamo gdje uspiješ doći biti tretiran.

Pomogli bi mi, kako da ne. Pomogli bi svakom tko bježi od ratnog čudovišta koje ne zna za red, za suosjećanje, za ljubav, za obitelj, za pravo na život, za vrijednost svakog života, ali...

Koliko puta ste čuli:

Možda su među njima teroristi sa skrivenom bombom u najlonskoj vrećici. Možda će i svoju djecu odgajati kao teroriste, tko zna? Čudan je to svijet.

Zašto muškarci nisu ostali braniti svoju zemlju nakon što su zadnji novčić dali krijumčarima ljudi i smjestili svoje voljene u gumene čamce? Da barem nisu toliko tamnoputiji od nas. Da im barem žene nose traperice, a ne one marame. Da se barem mole na pravi način. Da su barem cijepljeni protiv svega i svačega, da barem imaju europske manire...

Uzalud u povijesnim knjigama piše da je Sirija kolijevka civilizacije, ovi tako ne izgledaju. Čudno se oblače, jedu neku čudnu hranu, sjede po podu dok ručaju, a mi sve to radimo na "ispravan" način...

Mi bi im pomogli, pravedno zaključujemo, ali nemamo ni za sebe dovoljno.

Zatim uplatimo listić lota, odigramo sretnu kombinaciju u kladionici, kupimo kutiju cigareta i popijemo kavicu na špici, kupimo sinu najnoviju marku mobitela jer svi njegovi prijatelji to imaju.

Ali, pomogli bi mi jer mi uvijek molimo za mir i ljubav u svijetu i među bližnjima...

Ne znam za vas, ali mene je sram.