- Tata? Zar baš moraš ići opet na put? Koliko te sada neće biti?
- Mjesec dana. Ne budi tužan. Znaš da imam takav posao.
- Ma, znam tata, ali svejedno nije fer. Ja imam utakmicu u nedjelju, a ti me nećeš gledati. I nećeš biti tu za moj rođendan. Taj tvoj posao nije fer i gotovo!
- Znam Marko, ali tako ti je to. Vidiš kako imamo lijepu kuću i veliki auto. Vidiš kako imamo puno toga što tvoji prijatelji ne mogu imati. To je zato jer tamo gdje ja radim dobivam puno novaca, ali zato se svi moramo malo strpjeti, pa kad opet budem došao, kupit ću ti što god poželiš.
- Uf, tata... ja bih radije da si doma.
- Slušaj Marko... Znaš da te ja jako volim. Danas smo cijeli dan bili u gradu i svašta sam ti kupio da te sjeti na mene dok me nema. Što si sve dobio? I onog robota kojeg si htio i knjigu o dinosaurima i auto na baterije u kojeg možeš sjesti i voziti se u parku, i još puno, puno toga. Imaš se čime pohvaliti prijateljima. A kad se vratim, biti će toga još. Zato, nemoj biti takav. Jesam ti što zaboravio dati sada dok sam bio doma? Samo reci.
- Jesi tata. Danas si mi zaboravio nešto dati. I jučer i prekjučer isto.
- Pa što sam to zaboravio? Istrošio sam se na tebe toliko da mi nije jasno što bi ti još moglo trebati. Što sam ti zaboravio dati?
- Pusu, tata. Pusu za laku noć si mi zaboravio dati.