HOĆE LI BITI BOLJE?
Volim ljude koji žive u oblacima, koji ne ovise o tuđim poimanjima vlasništva i porijekla. Za njega smo svi pripadnici iste vrste.
Tamo desno, kraj one "čizme", postoji jedna mala zemlja u kojoj je sagradio dom. Toliko je mala da sa svog oblaka ne može od oka ocijeniti njezin početak i kraj.
Vidi nešto kao jezera kojih prije nije bilo, pa mu je još teže odrediti gdje završava njegova zemlja, a počinje tuđa. Zna da su ta nova jezera uzrok velike tuge i borbe jer su na tom mjestu prije bila svjetla, a ne voda. Zna da je voda pogasila svjetla. Vidi samo svjetla vozila koja se kreću prema vodi. Znači, pomoć stiže.
I on se priključuje. Shvaća da ni tako izbliza ne može ocijeniti granice jer ih je voda prekrila. U početku je možda i želio pomoći svojem narodu, ali kad nije vidio nikakve granice, odlučio je pomoći čovjeku. Pruža mu ruku, dodaje mu ono što mu treba da preživi...
"Odakle si?" - pita ga netko.
"Sa ove planete." - odgovara.
"Hoće li biti bolje?" - pita ga tužno i u nadi.
"Voda će otići, opet će se upaliti svjetla gradova, a hoće li biti bolje? Ne znam... Valjda to ovisi o tome koliko ćemo mi svi zajedno postati bolji u svemu ovome. Ako nakon ovoga ostanemo isti, mislim da onda neće."
"Ostao sam bez svega. Što da radim?"
"Ne možemo vratiti tvoju djedovinu, ona je bila jedna i nezamjenjiva, ali zajedno ćemo sagraditi novi dom."
"Kako?"
"Pa baš ovako kako ti je i pomoć stigla. Svi zajedno. Onaj tko ima, donijet će ciglu, onaj tko ima mašineriju donijet će nju, onaj tko ima viška krevet, donjet će ti ga."
"Misliš da su ljudi zaista toliko dobri?"
"Iskreno mislim da će nam biti bolje tek kad svi budemo bolji. Da bi nam bilo bolje, potrebno je da ti budeš što prije u svom domu, da zarađuješ i onda će i svima nama biti bolje. A to se može samo tako da ti sagradimo dom ako ti nemaš s čim."
"Vidim da imaš drukčiji naglasak, ti nisi iz moje zemlje. Ti mi ne možeš pomoći."
"Upravo ti pomažem, zar ne?" - mirno mu kaže i pruži mu svježi kruh i bocu čiste vode.
Tamo desno, kraj one "čizme", postoji jedna mala zemlja u kojoj je sagradio dom. Toliko je mala da sa svog oblaka ne može od oka ocijeniti njezin početak i kraj.
Vidi nešto kao jezera kojih prije nije bilo, pa mu je još teže odrediti gdje završava njegova zemlja, a počinje tuđa. Zna da su ta nova jezera uzrok velike tuge i borbe jer su na tom mjestu prije bila svjetla, a ne voda. Zna da je voda pogasila svjetla. Vidi samo svjetla vozila koja se kreću prema vodi. Znači, pomoć stiže.
I on se priključuje. Shvaća da ni tako izbliza ne može ocijeniti granice jer ih je voda prekrila. U početku je možda i želio pomoći svojem narodu, ali kad nije vidio nikakve granice, odlučio je pomoći čovjeku. Pruža mu ruku, dodaje mu ono što mu treba da preživi...
"Odakle si?" - pita ga netko.
"Sa ove planete." - odgovara.
"Hoće li biti bolje?" - pita ga tužno i u nadi.
"Voda će otići, opet će se upaliti svjetla gradova, a hoće li biti bolje? Ne znam... Valjda to ovisi o tome koliko ćemo mi svi zajedno postati bolji u svemu ovome. Ako nakon ovoga ostanemo isti, mislim da onda neće."
"Ostao sam bez svega. Što da radim?"
"Ne možemo vratiti tvoju djedovinu, ona je bila jedna i nezamjenjiva, ali zajedno ćemo sagraditi novi dom."
"Kako?"
"Pa baš ovako kako ti je i pomoć stigla. Svi zajedno. Onaj tko ima, donijet će ciglu, onaj tko ima mašineriju donijet će nju, onaj tko ima viška krevet, donjet će ti ga."
"Misliš da su ljudi zaista toliko dobri?"
"Iskreno mislim da će nam biti bolje tek kad svi budemo bolji. Da bi nam bilo bolje, potrebno je da ti budeš što prije u svom domu, da zarađuješ i onda će i svima nama biti bolje. A to se može samo tako da ti sagradimo dom ako ti nemaš s čim."
"Vidim da imaš drukčiji naglasak, ti nisi iz moje zemlje. Ti mi ne možeš pomoći."
"Upravo ti pomažem, zar ne?" - mirno mu kaže i pruži mu svježi kruh i bocu čiste vode.
Vesna
