Neću čekati sreću kao neku nagradu na kraju.

Jer dok čekam, ja samo čekam.

Ne radim ništa drugo, osim što razmišljam iz kojeg bi me kuta mogla zaskočiti, kako bi mogla izgledati ta konačna, definitivna i zaslužena sreća.

A kad bih prestala čekati, kad bih prestala razmišljati o sreći kao o nečem budućem, vidjela bih da je odavno ovdje.

Tu je.

U zagrljaju jednog čovjeka koji me voli i raščupanu i umornu.

U osmijehu jednog djeteta koje me voli i koje zna da je voljeno.

U povjerenju prijatelja koji jedva čeka da mi nešto ispriča.

U svakom jutru koje me digne na noge.

Sreća je u oku promatrača. U srcu koje za nekog kuca. U saznanju da ti je dovoljno ono što vidiš, čuješ, dodiruješ, držiš. U shvaćanju da ti život ne ovisi o tuđem mišljenju, nego o vlastitom izboru.

Sretan je onaj koji zna da se sreća ne nalazi u onome što nemaš, već u onome što imaš.

Puno je sretniji onaj kojeg više oduševi ptica na grani, nego stvar u izlogu.

Sretan je onaj koji ne čeka da mu se da, nego daje.

Sreća je kad ti je puno toga - taman.