Usred grada, nas petero je stvorilo mali otok.
Moj muž, kćerkica, mala simpatična lajava kujica, mazasta maca i ja.

Između našeg otoka i ostatka grada, izgradili smo jedan mali most.
Za prijatelje, sadašnje i buduće.
I na njega stavili znak "ne kupujemo tuđe i ne prodajemo svoje ni za koju cijenu".
Za ostale.

U našoj kući, na našem otoku, ja već jako dugo pjevam uspavanke i čitam bajke za laku noć.

Kako to već jako dugo radim uspavljujući našu kćerku, zbog koje je i trebalo izgraditi otok kako je zloba ne bi prečesto dotakla, jer je ona posebno dijete kojoj je zloba strani pojam, ja sam polako, iz godine u godinu, uspavala i nešto u sebi.

Uspavala sam potrebu za dokazivanjem drugima.
Uspavala sam potrebu da o nekome ovisim.
Uspavala sam strah da neću biti prihvaćena.
Uspavala sam glasove onih koji su uvijek znali bolje.
Uspavala sam sram što sam takva kakva jesam.
Uspavala sam veliku potrebu za ljudima.

Dok me dva nevina i topla oka gledaju iz invalidskih kolica, ja pomislim; Da, živimo na otoku usred grada, s malim mostićem za rijetke prijatelje koji su u životu naučili voljeti, a ne samo tražiti.

Ali, ja taj otok sa nas petero ne bih mijenjala za nijedno mjesto na svijetu. Ovaj otok je nešto najiskrenije što sam proživjela do sada.
Tu nema politike, prilagođavanja modi, nema nadglasavanja i lažnih dodvoravanja...

Tu smo ono što jesmo.
Moj muž, ja, kujica, maca i naša učiteljica Mia, koja je znala čemu otok usred grada služi, pa nas je vodila kako da ga sagradimo i volimo.