Djeca su u stalnom pokretu. Postoji i uzrečica koja kaže da je sve moguće osim petogodišnjaka zadržati mirnim.

Ipak, ponašanje određenog broja djece pokazuje i više od toga; naglašenije su nepažljivi, nestrpljivi, prekidaju druge, guraju se ispred drugih, zaboravni su, ne mogu slijediti pravila i odredbe, teško se uklapaju...

Postoje tri grupe simptoma koji mogu razlikovati hiperaktivno od uobičajeno nemirnog djeteta. To su impulzivnost, hiperaktivnost i poremećaj pažnje. Ti su znakovi prisutni u svim područjima djetetovog života; u vrtiću, školi, kod kuće te u igri s drugom djecom.

Impulzivnost

Dijete kreće u akciju prije nego što razmisli, "skače" s jedne aktivnosti na drugu, ne može dočekati svoj red, prekida druge u razgovoru, upliće se drugima u ono što rade, ne čeka upute i ne pridržava se pravila u igrama.

Hiperaktivnost

Dijete je stalno u pokretu, neprestano ima potrebu za penjanjem, skakanjem ili trčanjem, ne može mirno sjediti, ima pojačanu potrebu za govorom, stalno nešto vrti u rukama, pokazuje uznemirenost i nemir.

Poremećaj pažnje

Dijete ima slabu koncentraciju, ne dovršava započeto, nije se u stanju organizirati niti planirati, nepažljivo je, odsutno, teško prati uputstva, "smušeno" je, često zaboravlja i gubi stvari.

Kako bi se napravila bolja procjena smatra se da treba postojati barem šest indikatora iz svake grupe simptoma, uz uvjet da su prisutni od najranijeg detinjstva i to u različitim situacijama (kod kuće, u vrtiću ili školi, u slobodnim aktivnostima).

Uz to, psiholog obavlja razgovor s oba roditelja, s djetetom, primjenjuje skale za procjenu ponašanja, vrši se neurološki pregled i testiraju se djetetove kognitivne (mentalne) sposobnosti.

Što kaže statistika?

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću je češći kod dječaka nego kod djevojčica. Smatra se da postoji i genetska predispozicija u nastanku ovog sindroma, kao i određeni prenatalni čimbenici.

Ovaj je poremećaj često udružen s poremećajem razvoja, prije svega u području govora i pisanja, sa simptomima anksioznosti, problemima u odnosima s roditeljima, vršnjacima, odgajateljima i učiteljima te širom socijalnom sredinom.

Hiperaktivnost se najčešće uočava s polaskom u školu, zbog poteškoća s učenjem, bez obzira na inteligenciju djeteta. Tada je potrebno razviti suradnju s učiteljem, razdijeliti gradivo na manje cjeline, napraviti detaljan plan rada, usmjeriti se na razvoj fizičkih vještina kao i poticanje kreativnosti koji bi djetetu vratili samopoštovanje i samopouzdanje.

Djetetu su potrebni razumijevanje, rutina, predvidljivost i struktura, pohvale i realna očekivanja roditelja.

ADHD je izmišljen?

"Otac ADHD-a" je psihijatar Leon Eisenberg, koji je tijekom pedesetih i šezdesetih godina uvelike pridonio definiciji ovog poremećaja i određivanju terapije za njega.

Pred kraj života, priznao je da liječnici olako dijagnosticiraju ADHD i da djeci nepotrebno propisuju lijekove.
   
Njegovu kritiku je prenio njemački magazin Der Spiegel, kojemu je umirovljeni liječnik rekao da nikad ne bi pomislio da će njegovo otkriće ADHD-a postati toliko popularno: "Genetska predispozicija za ADHD je jako preuveličana. Dječji bi psihijatri trebali temeljito utvrditi psihosocijalne uzroke koji su doveli do problematičnog ponašanja. Pravilno dijagnosticiranje zahtijeva puno vremena. A tableta se može propisati vrlo brzo.", iznio je.

U medicinskoj zajednici i izvan nje ima mnogo kritičara ADHD-a i načina na koji medicina pristupa djeci koja se teško koncentriraju i održavaju pažnju. Mnogi misle i da je ADHD izmišljen.

U SAD-u 5,4 milijuna djece ima simptome ADHDA-a, a čak deset posto desetogodišnjaka svakodnevno uzima lijekove protiv ADHD-a.

Ti su podaci potakli mnoge psihologe da optuže liječnike i farmaceute za manipulaciju dijagnozama i lijekovima. Smatraju da je problem u društvu i obrazovnim sustavima, koji su neprilagođeni djeci koja se ne uklapaju u prosjek.

Što može uzrokovati hiperaktivno ponašanje?

Mnogi liječnici upozoravaju da hiperaktivno ponašanje kod djeteta mogu uzrokovati:

• toksini, aditivi u hrani i teški metali u hrani i okolišu

• nepravilna prehrana i ona koja sadrži puno slatkiša, gaziranih pića i grickalica

• alergija na plijesan

• emocionalni stres

• fizičko ili psihičko zlostavljanje

Stoga smatraju da hiperaktivnost nije bolest, nego poremećaj koji odražava stanje naše prehrane, međusobnih odnosa i okoliša.