New
Prognoza vremena

MAMIN KUTAK

DJEČJE ŠKARE - KREATIVNO, ALI SIGURNO


rezanje djecjim skarama

Oko treće godine, dijete postaje sve kreativnije. Uz oblikovanje smjesa, dijete se možda već služilo plastičnim škaricama za rezanje plastelina. To će mu olakšati početke rezanja s "pravim" škaricama za papir. Iako na tržištu postoje škare za djecu u raznim veličinama i izrađene od različitih materijala, roditelji ipak (opravdano) strahuju od povreda.

Što trebate znati prije nego što svojem djetetu date škare u ruke?

Rezanje škarama zahtijeva vještinu razdvajanja prstiju na rukama, što podrazumijeva korištenje palca, kažiprsta i srednjeg prsta odvojeno od malog i domalog prsta. To je za djecu pravi izazov, s obzirom da imaju male šake. Mnogi trogodišnjaci i četverogodišnjaci će uspjeti rezati, ali njihova vještina držanja škara nije potpuno razvijena sve do šeste godine.

Prije nego što počnete učiti dijete kako rezati sa škarama, zabavite ga aktivnostima koje jačaju šaku i prste, pomažu boljoj koordinaciji pokreta i pridonose spretnosti:

- vježbanje s kuhinjskim hvataljkama za salatu može biti jako zabavno. Uz pomoć hvataljki, zadatak je pomicati manje predmete s jednog mjesta na drugo
- trganje papira na sitne komadiće (dijete uči koordinirano koristiti obje ruke)
- neka dijete vrti zvrk (vježba i jača prstiće)
- poigrajte se figuricama za prste ili na prste nacrtajte likove pa priredite malu predstavu (dijete uči koristiti pojedine prste neovisno o ostalima)
- nabavite bušač papira i neka dijete buši rupice (tako jača mišiće ruku)
- stiskanje gumenih igračaka (jačanje mišića ruke i šake)
- igra kvačicama; neka dijete pokuša zakvačiti štipaljku na papir ili tkaninu, a potom je otkvačiti

Što bi trebalo imati na umu prije korištenja škara:
  • Izaberite dobre škarice
Postoje različite veličine škara, prvo izaberite one koje odgovaraju ruci vašeg djeteta. Te škarice moraju imati siguran, zaobljeni vrh, ali biti dovoljno oštre da se njima može rezati papir. Tupe škare ne režu već svijaju papir, što bi mališane moglo obeshrabriti.
  • Ljevaci
Ljevoruka djeca trebala bi koristiti škarice za ljevoruke. Kod takvih je škara gornje rezivo drukčije postavljeno; nalazi se na lijevoj strani da bi ljevoruka djeca mogla vidjeti liniju rezanja.
  • Sigurnost je najvažnija
Sigurno korištenje škara je prioritet. Budite svjesni da postoji mogućnost povrede! Škare za djecu služe isključivo za rezanje papira. Nemojte dozvoliti da se dijete s njima igra, pokuša rezati druge predmete ili hodati uokolo sa škaricama u rukama. Ako baš mora prijeći s jednog kraja prostorije na drugi, naučite dijete da zatvoreno sječivo škara drži u šaci te da ruku u kojoj su škare drži ispruženu uz tijelo. Uz ova pravila, škare se neće otvarati i zatvarati dok dijete hoda pa se smanjuje mogućnost povrede.
  • Tri, dva, jedan - kreni!
Napravite traku od papira na kojoj ćete iscrtati okomite linije. Pokažite djetetu gdje u škare treba staviti palac, a gdje druge prstiće. Dijete treba pokušati rezati po okomitim linijama, i stati s rezanjem na dijelu na kojem se zaustavlja i crta.

dijete reze skaricama
Ukoliko već možete odrediti koja je ruka djetetu dominantna, ono će lakše i jednostavnije držati škare i njima rezati. Olakšati mu možete i tako da na noktić palca kojim drži škare nacrtate smješka (smajlića). Dijete ispravno drži škarice ukoliko je smješko okrenut prema njemu. Dijete jednom rukom drži papir, a drugom reže. Uvijek započinje rezati na udaljenijem zacrtanom mjestu od ruke kojom drži papir.

Kad ste savladali rezanje zacrtanih linija, možete započeti s izrezivanjem jednostavnih oblika poput kvadrata i trokuta, a potom i ovalnih oblika. Tu ćete vjerojatno trebati sjesti iza svojeg djeteta i "voditi" ručicu kojom drži papir. Poigrajte se izrezivanjem veselih slika iz časopisa i pratite napredak svojeg malog kreativca.

 

ZAŠTO JE VAŽNO RAZGOVARATI SA STARIJIM OSOBAMA


zasto je vazno razgovarati sa starijim osobama

Kad govorimo od starijim ljudima, obično mislimo na bake i djedove, iako u očima djece, "starije osobe" mogu biti već i oni koji su od njih stariji petnaestak godina. Bez obzira na dob onoga koga smatramo starijim, uvijek su to osobe s iskustvom koje nas tek čeka ili putem kojega možemo nešto naučiti.

Ovdje ćemo govoriti o stvarnoj, kronološki starijoj dobi, o našim bakama i djedovima, tetama i susjedima koji, iako u mirovini, još puno toga mogu dati i reći.

Postoji narodna uzrečica koja kaže; "Kako ćeš sa starijima, tako će s tobom mlađi." Radi se o velikoj istini, jer odnos prema starijim ljudima se uči od najranije dobi, najviše po odgojnim uzorima. Ako dijete u svojoj najbližoj okolini uočava primjere nepoštovanja i nebrige prema starijim osobama, vrlo je vjerojatno da će se i samo tako ponašati u svojoj odrasloj dobi.

Naravno, ako je netko star, to ne znači nužno da je dobar i pošten. To su vrijednosti koje nemaju veze sa životnom dobi, i zbog sigurnosti djece, potrebno im je objasniti kako mogu prepoznati nečije namjere. Ali, starije osobe koje poznajemo i na koje možemo računati, mogu oplemeniti i olakšati naš život, a djetinjstvo naše djece obojati najljepšim sjećanjima.

Zašto je važno razgovarati sa starijim osobama?
  • Da bismo se naučili strpljenju
Živimo u užurbanom vremenu. Pogledavamo na sat i brojimo minute. Žalimo se da bismo voljeli zaustaviti vrijeme. A to je moguće, samo nije na popisu naših prioriteta, nije dio našeg dnevnog plana. Stari ljudi su sporiji od mladih. Kreću se sporije, promišljeniji su i govore polako. Gledaju nas kako jurimo kroz život i imaju svoje mišljenje o tome. Mišljenje koje bi nas moglo zamisliti, kad bismo ga htjeli čuti. Polagan način života i govora starijih osoba, uči nas kako se zaustaviti, uči nas strpljenju.
  • Da bismo čuli nevjerojatne priče
Život je satkan od najrazličitijih priča. Gledajući filmove i čitajući knjige, zavirujemo u izmišljene avanture, s poukom ili bez nje. A neke od najvećih avantura su nam tu, pred nosom, i potpuno su besplatne. Ono što stari ljudi mogu ispričati o svojem djetinjstvu, mladosti, zbivanjima određenog vremena, nemjerljivo je s bilo čim, istinito je, poučno i obogaćuje.
  • Da bismo se opustili i uljepšali život
Dokazano je da smijeh ublažava stres i produžuje život. Stariji ljudi su često vrlo duhoviti jer tijelo stari, ali duh ostaje mlad. Ako vama i nije pretjerano smiješno to što njih nasmijava, zasigurno će vas povesti njihov smijeh, ugrijati vam srce i lice razvući u osmijeh. Šale i nježno zadirkivanje kojima su skloni bake i djedovi, njihov je način da vam se približe i povežu s vama. Prihvatite ih kao dobronamjerne, zabavite se i opustite jer to je zapravo ono što vam stariji ljudi poručuju.
  • Da bismo im pomogli da ostanu mentalno vitalni
Ako su stariji ljudi usamljeni, njihov um nazaduje. U današnje vrijeme, mnoge su starije osobe itekako aktivne, fizički i mentalno. Čitaju, pišu, planinare, druže se, jednom riječju - ne daju se. Ipak, to je stvar karaktera, mentaliteta i okolnosti. Ako vam se čini da se starija osoba na neki način prepustila godinama, potaknite je razgovorom, a ukoliko je moguće, neka to bude u šetnji. To će je ponovno povezati s njom samom i drugim ljudima.
  • Da bismo se naučili nesebičnosti i izbjegli žaljenje
Previše ljudi tuguje jer nisu proveli više vremena s nekim. Nemojte odgađati za sutra ono što možete učiniti danas, naročito ako se radi o ljubavi. Telefonski poziv voljenoj starijoj osobi je vrlo mali dio vašeg vremena, a njoj je često najvažniji dio dana. Što češće možete, posjećujte stariju osobu, brinite o njezinom zdravlju. Porazgovarajte sa starijom osobom o onome što nju zanima. Slušajte i uključite se iako vas možda u početku tema neće zanimati. Ubrzo ćete shvatiti da aktivno sudjelujete u razgovoru, čime ćete beskrajno obradovati svojeg sugovornika.
  • Da bismo saznali o mudrosti
Mnogo je mudrosti u očima starije osobe. Vidjeti će novu tehnologiju i zaključiti da se radi o staroj ideji, drugačije upakiranoj. Njihova načela su jednostavna, a u jednostavnosti leži mudrost. Razgovarati će s vama o onome što vi možete učiniti, a ne netko drugi. Iskustvo ih je učinilo odgovornijima za riječi i djela. Naučilo ih je što je u životu važno.
  • Da bismo mogli razumjeti i biti zahvalni
Slušajući starije osobe kako govore o nedaćama kroz koje su prošle tijekom života, počinjemo više cijeniti ono što imamo. Kad začujemo; "U moje vrijeme...", najčešće zakolutamo očima ili se nasmijemo, ali kad bismo si dopustili stvarno čuti o čemu to starija osoba govori, mnoge bi nam stvari mogle biti jasnije, npr. zbog čega su starije osobe štedljive ili oprezne.
  • Zbog budućnosti
Ne zaboravite, uzmete li u obzir ove stvari, netko će ih za puno godina uzeti u obzir zbog vas.
A.V.
 

EKOLOŠKI ODGOJ


kako razvijati ekološku svijest copyU današnje doba, ljudi su otkrili i naučili mnoge načine kako ovladati prirodom, kako je ukrotiti i iskoristiti. Upravo zbog toga, sve je više i onih koji su svoje djelovanje usmjerili na njezino očuvanje.

Svako dijete, svaki čovjek, samim svojim postojanjem ima pravo na čist i zdrav okoliš koji mu omogućuje skladan rast i razvoj. Ovo je temeljno pravo uvedeno i u Konvenciju o pravima djeteta.

Važan zadatak obitelji, ali i vrtića i škola, jest razvijanje zdravog odnosa prema prirodi. Ako djeca doživljavaju Zemlju kao svoju kuću o kojoj se trebaju brinuti, biti će im jasnije na koje je sve načine mogu zaštititi.

Kako djeca razvijaju ekološku svijest

Djetetova ekološka svijest razvijena je onoliko koliko je razvijena kod odraslih osoba koje ga okružuju. Dijete uči po modelu, tj. ako vidi odraslu osobu kako poštuje prirodu i ono će se željeti tako ponašati. Djeca često neće poslušati ono što od njih tražimo, ali nipošto neće propustiti priliku da nas oponašaju.

Malo dijete od najranije dobi pokazuje interes za istraživanje svijeta. Svoju okolinu istražuje svim svojim osjetilima - promatranjem, sluhom, njuhom, dodirom i okusom. Kako dijete postaje zrelije, to njegove istraživačke aktivnosti postaju složenije. Dijete zanimaju svojstva vode, zraka, tla..., želi i može sudjelovati u različitim aktivnostima koje pomažu razvoju ekološkog pristupa životu.

Ono što je najvažnije za razvoj ekološke svijesti jest - ljubav prema prirodi. Da bi se ta ljubav razvila, djeca trebaju doći u neposredan dodir s ljepotom i raznolikošću prirode. Najviše će uživati ako u tome sudjeluju i roditelji, koji jednostavnu šetnju prirodom mogu pretvoriti u pravu malu avanturu upoznavanja s pticama, šumom, životinjama, biljem...
 
Aktivnosti za djecu, koje doprinose razvoju ekološke svijesti
  • Igre izvan kuće: u šumi, na livadama, na obalama, u parkovima... Boravak na svježem zraku donosi višestruku korist.
  • Rekreacija u prirodi: obiteljski odlasci u prirodu putem kojih dijete vidi da njegova obitelj voli prirodu, da u njoj uživa i pritom pazi da je ne zagađuje.
  • Vožnja biciklom: porazgovarajte s djetetom od značenju Svjetskog dana bicikla (19.04.), Dana planete Zemlje (22. 04.) ili Dana bez automobila (22. 09.). Vožnja biciklom omogućuje uživanje u prirodi, zdravu slobodu kretanja, štedi gorivo i ne zagađuje okoliš.
  • Aktivna briga o prirodi i okolišu: briga oko biljaka u vrtu, cvjetnjaku, voćnjaku, na balkonu (sadnja, zalijevanje, čišćenje), briga oko životinja (kućnih ljubimaca, hranjenje ptičica), čišćenje ulice i dvorišta, pa i pospremanje igračaka.
  • Kreativne aktivnosti: uzgajanje i aranžiranje cvijeća, izrađivanje od prirodnih materijala (kore drveta, lišća, prešanog cvijeća i sl.) i otpadnih materijala (prazne ambalaže, čepova), uz razgovor o potrebi recikliranja.
  • Eko aktivnosti: svrstavanje otpada (stari papir, plastična ambalaža i sl.)
  • Maštovite igre: zamišljeni put oko svijeta uz opise i crteže krajolika, male eko predstave.
  • Mali projekti: potaknite dječju radoznalost i ljubav prema prirodi. Napišite pismo šumaru u kojem ćete mu postaviti različita pitanja, lovcu koji brine za životinje zimi...
  • Veseli razgovori: kakva je Zemlja kad se ljuti, kad je sretna, kad je žalosna, kako bi svijet izgledao bez šuma, kako se možemo brinuti o biljkama i životinjama iz šume, od čega se radi papir, kako možemo zaštiti Zemlju... Crtajte, slušajte, pjevajte o prirodi!
  • Čitanje slikovnica i knjiga o prirodi i brizi za prirodu i planetu Zemlju.

Preporuke za čitanje

"Pismo iz Zelengrada" - N. Videk
"Modra uvala", "Riječ je o otpacima" - N. Videk, grupa autora
"Drvo ima srce" - Silverstein
"Svojeglavi potočić" - Buljan
"Mala meteorološka početnica" - Sijerković
"Malo pomalo" - Canfield, Hansen 
Ekološke priče - N. Mihoković Kumrić
Pjesmice za Dan planete Zemlje

U suradnji s: DV Ciciban
Branka Biketa Caktaš, prof.

 

TAJNA FRANCUSKOG RODITELJSTVA


francusko roditeljstvo

Donosimo vam prilagođen tekst američke novinarke i spisateljice Pamele Druckerman, autorice knjige "Roditeljstvo: američka majka otkriva mudrost francuskog roditeljstva" (Bringing Up Bébé: One American Mother Discovers the Wisdom of French Parenting). Radi se o najčitanijem tekstu internet izdanja časopisa The Wall Street Journal u 2012. godini.

/

Kad je moja kći imala 18 mjeseci, suprug i ja smo odlučili otputovati na mali ljetni odmor. Odabrali smo primorski gradić koji se nalazi na nekoliko sati vlakom od Pariza, gdje smo tada živjeli (ja sam Amerikanka, a on Britanac), i rezervirali smo hotelsku sobu s krevetićem. "Graškica" (Bean), kako je zovemo, bila je tada naše jedino dijete, pa smo mislili: "Koliko teško to može biti?"

Doručkovali smo u hotelu, a ručali i večerali u malom ribljem restoranu kod stare luke. Ubrzo smo otkrili koliko dva obroka s bebom u restoranu mogu biti teška.

"Graškica" bi se na nakratko zainteresirala za hranu, ali u roku od nekoliko minuta, počela bi prosipati sol iz soljenke i šećer iz vrećice. Onda je tražila da je izvadimo iz stolice za hranjenje kako bi mogla istraživati, spoticati se i juriti prema dokovima.

Naša strategija je bila da brzo završimo obrok. Naručivali smo dok smo sjedali za stol, potom smo molili konobara da otrči po malo kruha i donese nam predjelo i glavno jelo u isto vrijeme. Dok je moj muž pokušavao pojesti par zalogaja ribe, ja sam se brinula da se konobar ne spotakne o Graškicu, ili da ona ne završi u moru. Onda smo mijenjali uloge. Ostavljali smo ogromne napojnice isprike kako bismo se iskupili za gomilu uništenih salveta i razbacanih lignji oko našeg stola.

Poslije još nekoliko mučnih posjeta restoranu, počela sam primjećivati da francuske obitelji ne izgledaju kao da s nama dijele istu muku. Začudo, izgledali su kao da zaista odmaraju. Francuske bebe su zadovoljno sjedile u svojim stolicama čekajući hranu, ili su jele ribu, pa čak i povrće. Nije bilo suza i otimanja. Nije bilo hrane i papirića oko njihovih stolova.

Iako sam do tada već nekoliko godina živjela u Francuskoj, to si nisam mogla objasniti. I čim sam počela razmišljati o francuskom roditeljstvu, shvatila sam da nije samo vrijeme obroka drugačije. Iznenada sam imala puno pitanja. Zašto, na primjer, tijekom mnogih sati koje sam provela na igralištima u Francuskoj, nikad nisam vidjela dijete (osim mojeg) koje je imalo ispade bijesa? Zašto moji francuski prijatelji nisu nikada morali prekidati telefonski razgovor zato što je njihovo dijete nešto izvoljevalo? Zašto njihove dnevne sobe nisu bile okupirane šatorima i kuhinjama-igračkama, kao što su bile naše?

tajne francuskog roditeljstva1a

Uskoro mi je postalo jasno da su, tiho i sinhronizirano, francuski roditelji postizali ciljeve koji su stvorili potpuno drukčiju atmosferu obiteljskog života. Kad su američke obitelji posjećivale naš dom, roditelji su obično provodili veći dio posjete u ulozi sudaca, rješavajući dječje svađe, pomažući svojim bebama da trče po kuhinji, ili sjedeći na podu i igrajući se s djecom. Kad su francuski prijatelji dolazili u posjetu, odrasli su pili kavu, a djeca su se zadovoljno igrala sama.

Do kraja našeg upropaštenog odmora, odlučila sam saznati što su to francuski roditelji činili drugačije. Zašto francuska djeca nisu bacala hranu? Zašto njihovi roditelji nisu vikali? Postoji li mogućnost da i sama promijenim svoj mentalni sklop i dobijem iste rezultate sa svojim potomcima?

Dijelom vođena majčinskim očajem, nekoliko godina sam provela istražujući francusko roditeljstvo. I sad, kad naša Graškica ima šest godina, a blizanci tri, mogu vam reći sljedeće: Francuzi nisu savršeni, ali imaju neke tajne roditeljstva koje stvarno funkcioniraju.

Da sam na tragu nečeg, shvatila sam kad sam otkrila jedno istraživanje iz 2009., u kojoj se uspoređuju iskustva u odgoju djece američkih i francuskih majki, a koje žive u sličnim uvjetima. Američke mame su brigu o svojoj djeci ocijenile napornom, i to za duplo više od francuskih mama. Izjavile su da su im čak i kućanski poslovi draži.

Vjerujte mi, sigurno ne patim od pozitivnih predrasuda o Francuskoj. Nisam čak sigurna ni volim li to što živim ovdje. Ali i pored svojih problema, Francuska je savršen odgovor na trenutne probleme u američkom roditeljstvu. Francuski roditelji drže do vrijednosti koje mi se čine bliskim. Oni vole pričati sa svojom djecom, pokazuju im prirodu i čitaju mnoštvo knjiga. Vode ih na sportske i kreativne aktivnosti, u interaktivne muzeje znanosti, ali...

Većina Francuza uspijeva imati bliske obiteljske odnose, a da pritom ne postanu opsesivni. Oni polaze od toga da ni dobri roditelji nisu stalno na usluzi svojoj djeci i da se zbog toga ne trebaju osjećati krivima.

tajna francuskog roditeljstva4

"Večeri su, po meni, vrijeme za roditelje," - rekla mi je jedna pariška majka. "Moja kćer može biti s nama ako želi, ali to je vrijeme za odrasle."

Francuski roditelji žele poticati svoju djecu, ali ne svo vrijeme. Dok neke američke bebe imaju satove slikanja i opismenjavanja tek nakon što su prohodale, francuska djeca se, kao što je i predviđeno, samostalno gegaju i igraju unaokolo.

Teško da sam prva koja ukazuje na česte probleme roditeljstva danas; prekomjerno roditeljstvo (overparenting), helikopter-roditeljstvo...

Naravno, Francuzi imaju razne vrste javnih službi koje pomažu da im roditeljstvo bude primamljivije i manje stresno. Roditelji ne moraju plaćati vrtiće, brinuti o zdravstvenom osiguranju, ili štedjeti za fakultet. Mnogi samo time što imaju djecu dobijaju mjesečnu novčanu pomoć. Ali te javne službe ne objašnjavaju sve ove razlike. Izgleda da Francuzi imaju potpuno drugačiji pristup odgajanju dece.

Kad sam pitala francuske roditelje kako discipliniraju svoju djecu, trebalo im je malo duže samo da bi shvatili na što sam mislila. "Aha, misliš, kako ih odgajamo?" - pitali su. Disciplina je, kako sam uskoro shvatila, uzak i rijetko korišten pojam u smislu kažnjavanja. S druge strane, odgoj je nešto što je njihov stalni zadatak.

Jedan od ključeva ovog pristupa je jednostavno - učenje strpljenju. To je razlog zašto većina francuskih beba koje sam upoznala spavaju cijelu noć, još od drugog ili trećeg mjeseca starosti. Njihovi roditelji ih ne uzimaju istog trenutka kad počnu plakati, dopuštajući bebama da pomalo nauče kako ponovno utonuti u san. To je također razlog zašto francuske bebe sjede zadovoljno u restoranu. Umjesto da cijeli dan grickaju nešto, one uglavnom moraju pričekati do obroka da bi jele (francuska djeca dosljedno imaju tri obroka na dan, i jednu užinu oko 16 sati).

Jedne subote sam posjetila Delphine Porcher, zgodnu advokaticu radnog prava u tridesetim godinama, koja živi s obitelji u predgrađu Pariza. Kad sam stigla, njen muž je radio za laptopom u dnevnoj sobi, dok je jednogodišnji Aubane drijemao u blizini. Pauline, njihova trogodišnjakinja, sjedila je za kuhinjskim stolom, potpuno predana poslu sipanja tijesta za kolačiće u male kalupe.

Delphine je rekla da nikada nije posebno planirala kako će djecu naučiti strpljenju. Ali dnevna rutina njezine obitelji pruža stalne lekcije o tome. Npr. iako kćeri Pauline kupi slatkiše, oni se ne jedu do užine tog dana, čak i ako to znači da treba čekati više sati.

Kada je Pauline pokušala prekinuti naš razgovor, Delphine je rekla: "Pričekaj par minuta, malena. Sada razgovaram." Izrekla je to ljubazno, ali uz čvrst stav. Bila je sigurna da će je Pauline poslušati.

Delphine je također učila svoju djecu još jednoj sličnoj vještini; kako da se sama igraju. "Najvažnije je da on nauči biti sretan i kad je sam." - rekla je o svom sinu Aubaneu. To je vještina koju francuske majke s osobitom pažnjom gaje kod svoje djece.

Kasnije sam kontaktirala Waltera Mischela, vodećeg svjetskog psihologa i eksperta na temu kako naučiti djecu da odgode zadovoljstvo. Mischel je bio u Parizu i prihvatio je poziv za kavu.

Walter Mischel je najpoznatiji po tome što je kasnih 60-tih osmislio tzv. "slatki test" (Marshmallow test). Tijekom testa, istraživač uvodi četverogodišnjaka ili petogodišnjaka u sobu u kojoj se na stolu nalazi slatkiš od bijelog sljeza. Istraživač kaže da mora nakratko izaći, a ako dijete ne pojede slatkiš dok se on ne vrati, biti će nagrađeno s još dva slatkiša. Ako pojede slatkiš, dobiti će samo taj jedan.


Većina djece bi čekala samo oko 30 sekundi. Samo jedno od troje djece bi uspjelo odoljeti punih 15 minuta, koliko je istraživač bio odsutan. Kako je istraživač saznao, trik je u tome da su dobri odlagači znali sebi skrenuti pažnju. Tijekom 80-ih, Mischel i kolege, otkrili su da su dobri odlagači bolji u koncentraciji i rezoniranju, te da znatno manje podliježu stresu.

Sve govori u prilog tome da učenje djece strpljenju i povremenom odlaganju zadovoljstva (kao što to čine francuski roditelji), djecu čini smirenijom i otpornijom.

Profesor Mischel smatra da je djeci samokontrola postala sve teža. Naravno da svi roditelji žele da njihova djeca budu strpljiva. Ali, mi imamo običaj na strpljivost djece gledati kao na stvar temperamenta, pa se tako roditeljima posreći i dobiju dijete koje je strpljivo, ili im se ne posreći. Osim toga, djeca vrlo često vode glavnu riječ i nemaju čvrsta ograničenja. Poanta francuskog načina odgoja je zapravo u dosljednosti. Unutar striktnih okvira ponašanja, djeca imaju i puno slobode i autonomije.

Autoritet, kao jedna od najimpresivnijih karakteristika francuskog roditeljstva, je ujedno i najteža za svladavanje. Mnogi francuski roditelji imaju lagan, smiren autoritet prema svojoj djeci, onakav na kakvom im zavidim. Njihova djeca ih zaista i slušaju. Francuska djeca se ne gube iz vidika konstantno, ne svađaju se sa roditeljima i ne ulaze u duge pregovore.

Jednog nedjeljnog jutra, u parku, moja susjeda Frédérique je svjedočila kako pokušavam savladati sina, koji je tada imao dvije godine. Maleni je sve radio brzo, pa sam i ja bila u stalnom pokretu.

Frédérique je pazila na svoju trogodišnju kćer, koju je usvojila tri mjeseca prije. Ipak, samim time što je Francuskinja, već je imala potpuno drugačiji pogled na autoritet od mene.

Sjedile smo pored bazenčića s pijeskom i pokušavale razgovarati. Moj sin je stalno trčao prema ogradi, a ja sam trčala za njim, grdila ga i vukla natrag, dok je on vrištao. U početku je Frédérique u tišini gledala naš mali ritual. Onda je, bez imalo okolišanja rekla da ako ću ja stalno trčati uokolo, mi nećemo moći uživati u zadovoljstvu da nakratko popričamo.

"To je točno", rekla sam. "Ali što da radim?" Frédérique mi je rekla da trebam imati čvršći stav. Po mojem mišljenju, provoditi popodne jureći za Leom je bilo neizbježno. Po njezinom mišljenju, za time nije bilo potrebe.

Istaknula sam da sam zadnjih 20-tak minuta grdila Lea. Frédérique se nasmijala. Rekla je da moram svoje "ne" učiniti jačim, i stvarno vjerovati u to. Sljedeći put kad je Leo pokušao otrčati izvan ograde, rekla sam "ne" oštrije nego obično. On je ipak izašao. Stigla sam ga i odvukla nazad. "Vidiš?", rekla sam. "To nije moguće."

Frédérique se ponovno nasmijala i rekla mi da ne vičem, već da govorim uvjerljivije. Bila sam pomalo uplašena. "Ne brini", rekla mi je prijateljica.

tajna francuskog roditeljstva5

Leo nije poslušao ni sljedećeg puta. Ipak, postepeno sam počela osjećati kako moje "ne" doista postaje uvjerljivije i meni samoj. Izgovaranje nije bilo glasnije, već sigurnije. Do četvrtog puta, dok napokon nisam imala dovoljno samopouzdanja, Leo je prišao ogradi, ali začudo, nije je otvorio. Okrenuo se, pogledao me nesigurno i vrlo brzo zatim, Leo je odustao od ograde i jednostavno se igrao u pijesku s drugom djecom, a Frédérique i ja smo čavrljale. Bila sam šokirana time što me je Leo odjednom doživio kao autoritet.

Pogledala sam sina koji nije izgledao kao da je upravo doživio traumu, baš suprotno. Zapravo, na trenutak i vjerojatno po prvi put ikada, on se ponašao kao "francusko" dijete.

 

JA SAM POBIJEDIO!


ja sam pobijedio copy copy

"Naš petogodišnjak ne može podnijeti poraz u igri! Ako se radi o nogometnoj utakmici, a njegova ekipa gubi, prvo je jako ljut, viče sav crven u licu, a onda počne plakati. Ako igramo društvene igre i izgubi, opet je ljut ili tužan i ne želi se više igrati..."

Ovakve su situacije sa predškolcima vrlo česte. To je stoga što je u ranoj dobi potpuno normalno da dijete bude razočarano ako je izgubilo u nekoj igri.

Sposobnost prihvaćanja "poraza" je jedan od pokazatelja stupnja emotivne zrelosti djeteta. Ona se donekle svladava u dobi pred polazak u školu. Želja za pobjedom je sasvim prirodna i poželjna osobina. Ona može biti vrlo motivirajuća i pomoći djetetu da razvije upornost. Naravno, ako ono pritom uči da je i "poraz" sastavni dio igre i života.

Kako pomoći djetetu
  • Nastojte čim više osamostaliti svoje dijete. Bili bismo najmirniji kad bi uvijek mogli biti uz svoju djecu i voditi ih kroz sve izazove. Ali, činjenica je da to nije moguće i da bismo im time odmogli. Djeca se najbolje uče odgovornosti i samostalnosti u ranome djetinjstvu. Kroz razne pokušaje, suočavaju se s uspjehom i s neuspjehom, stvaraju sliku o sebi i drugima.
  • Što više se uključujte u različite društvene igre, u kojima će dijete ponekad pobijediti, a ponekad izgubiti.
  • Objasnite djetetu da gubiti ne znači biti nedovoljno pametan ili nesnalažljiv, već se vrlo često radi o faktoru sreće na koji ne možemo utjecati.
  • Ako je vaš mališan baš toliko "nesretan" jer nije pobijedio, pokušajte promijeniti situaciju! Na primjer, onaj tko je izgubio u nekoj igri, prvi će dobiti palačinke! Tako će dijete uvidjeti da poraz može donijeti neke nepredviđene sretne okolnosti.
  • Kad se skupa igrate, pa vi gubite (ponekad to učinite namjerno), pazite da reagirate pozitivno. Našalite se na svoj račun, srdačno i iskreno čestitajte pobjedniku i tražite revanš. Vaš primjer je najbolji učitelj.
  • Ako povremeno pustite dijete da pobijedi u igri, ono ne smije posumnjati da to namjerno činite jer će se u protivnom osjećati prevareno. Poštovanje i samopoštovanje su važne karike koje pobjedu čini slađom, a poraz manje gorkim.
  • Osjećaj suosjećanja se javlja već kod vrlo male djece. Ako primjećujete da vaše dijete ne podnosi poraz u igri s drugom djecom, porazgovarajte s njime. Podsjetite ga koliko je sretno i ponosno kad pobjeđuje i upitajte ga kako bi se osjećalo da se njegov prijatelj zbog toga ljuti. Možete izvesti i malu predstavu na tu temu, s omiljenim igračkama. Dijete će s takvim vedrim odmakom lakše sagledati situaciju.
  • Nakon završetka neke utakmice ili zajedničke igre u kojoj se pobjeđuje ili skupljaju bodovi, nemojte prvo upitati dijete tko je pobijedio, već je li mu bilo lijepo. Porazgovarajte o igri, o prijateljima, o djetetovoj ulozi u igri. Skupa se dosjetite kako bi igra mogla biti još zabavnija. Tako će dijete polako razvijati svoje sposobnosti i početi shvaćati da je bit u igranju, a ne nužno pobjedi.
  • Kad dijete u vašoj svakodnevici u nečemu pogriješi, nastojte reagirati s razumijevanjem. U pozitivnom mu ozračju pokažite kako nešto može poboljšati i istaknite stvari u kojima je bilo uspješno.
  • Bez obzira na rezultat, pobjedu ili poraz, ne oklijevajte čestitati djetetu ako se ponašalo borbeno i sportski. Pogotovo u timskim igrama, budite sigurni da se dijete trudilo pružiti maksimum.
  • Ne preuveličavajte djetetovu pobjedu! Pohvalite dijete, ali realno. U suprotnom mu nenamjerno šaljete poruku da je nepobjedivo ili da je postiglo svoj maksimum. Ukoliko negdje drugdje čuje i doživi suprotno, biti će zbunjeno i razočarano.
  • Isto tako, nastojte sami ne dramatizirati neki poraz, niti dok gledate utakmicu na TV-u. Ako se radi o utakmici u kojoj je sudjelovalo vaše dijete, nastojte ne biti razočarani. Poruke koje šaljemo nevrebalno, jednako su jasne kao da smo ih izgovorili.
  • Ako dijete burno reagira kad gubi, prekinite igru, a kad se smiri mu dajte priliku da popravi ponašanje. Možete uvesti i novu igru "Tko najbolje gubi?", u kojoj će gubitnik skupljati dodatne bodove svaki put kad mirno prihvati poraz.

I za kraj

Naravno da niti djeca niti odrasli neće skakati od veselja nakon što su u nečemu izgubili i da je umjereno razočaranje neizbježno. Ono jedino ne smije utjecati na samopoštovanje djeteta, remetiti mu volju za igrom i rezultirati nepoželjnim ponašanjem.

Igrajte se što više! To ne moraju uvijek biti igre nadmetanja. Kroz svaku igru dijete usvaja neka nova pravila i znanja koja mu pomažu u snalaženju u tom velikom svijetu.

 
Više članaka...
Baner

Newsletter

Želite li primati obavijesti o igrama darivanja i novim sadržajima na Lukinom portalu, predbilježite se na naš Newsletter.
KOLUMNE
Baner
Baner
Baner
Baner