Početak školske godine, za velik broj djece predstavlja pozitivno uzbuđenje, dok za drugu može biti izvor stepnje i nelagode. Razlog tomu je trema koja ih obuzima pri samoj pomisli na odgovaranje pred učiteljima ili neki drugi nastup pred razredom... Trema je vrsta strepnje koja se osjeća neposredno prije neke određene i jasno definirane aktivnosti (odgovaranje, javni nastup, takmičenje i dr.) Prepoznaje se po fizičkim ili fiziološkim simptomima koji se teško mogu sakriti (podrhtavanje glasa, crvenilo lica, znojenje dlanova i dr.) i jasno je razlikuju od neznanja. Postoje dvije vrste treme koje utječu na ponašanje – stimulativna (konstruktivna) i inhibitorna (destruktivna, blokirajuća) trema. - Konstruktivna trema je poželjna, ona "izoštrava čula" i potiče spremnost za akciju s određenim ciljem. Doživljava se kao "ugodna nelagoda" zbog iščekivanja povoljnog ishoda i mogućnosti osobne afirmacije prilikom obavljanja neke aktivnosti (odgovaranja za ocjenu, pismena provjera znanja, takmičenje...) Konstruktivnu tremu obično imaju samopouzdana, sigurna djeca, koja nisu imala loša iskustva u obitelji ili školi, poput ismijavanja, omalovažavanja ili odbacivanja od drugih. Takva trema se pojačava pred nastup, djeluje stimulativno, fokusira dijete na sadržaj koji iznosi i s vremenom opada. Iskustvom u javnim nastupima, aktivnim sudjelovanjem na satu, stječe se rutina i podiže samopouzdanje. Zato se savjetuje što više izlaganja ovakvim situacijama, jer daju pozitivne efekte i smanjuju nelagodu. - Inhibitorna ili destruktivna trema je nepoželjna jer remeti misaone funkcije mališana. U osnovi ove vrste treme je osjećaj manje vrijednosti, srama ili strah da će se dogoditi nešto loše zbog čega bi dijete bilo ismijano ili odbačeno od strane druge djece, učitelja ili roditelja. Naglašeno ambiciozni, a pritom prezaštitnički nastrojeni roditelji, mogu biti generatori treme kod djece, zbog vlastitih visokih očekivanja i istovremenog straha djece da neće ispuniti ta očekivanja. S druge strane, kažnjavajući i hladni roditelji, skloni podsmjehu, neprimjerenim kritikama i omalovažavanju djece i drugih, izazivaju strah kod djeteta da će biti odbačeno, nevoljeno ili bezvrijedno ukoliko ne ispuni njihova očekivanja.
Upravo zbog straha od ocjene, kritike ili kazne, mališani reagiraju poremećajem pažnje jer umjesto da se fokusiraju na odgovaranje ili drugi školski zadatak, oni brinu oko ishoda, što odvlači pažnju i energiju i smanjuje šansu za postizanjem željenog uspjeha. Nepoželjna ocjena ili komentar, samo dalje "produbljuju" problem, dovodeći do gubitka samopoštovanja, srama, izbjegavanja odgovaranja zbog treme i straha od procjene drugih. To dalje može dovesti do povlačenja ili prešućivanja ocjena roditeljima. Kako savladati tremu?
- Djeca koja se dobro pripreme za zadatke imaju manju tremu.
- Najvažnije je dobro naučiti gradivo da bi mališan bio siguran u svoje znanje.
- Pomozite djetetu time što pred njega nećete postavljati prevelika očekivanja i zadatke.
- Budite spremni na povremene neuspjehe djeteta, objasnite mu da nije "kraj svijeta" ako ne dobije najvišu ocjenu.
- Objasnite mu da uz trud, rezultati neće izostati.
- Preispitajte sebe i zapitajte se što i koliko očekujete od djeteta.
- Nemojte uspoređivati svoje dijete s drugom djecom.
- Naglašavajte da je potreban kontinuirani rad, što više vježbe i ponavljanja gradiva da bi se postigao željeni rezultat.
- Nemojte previše zaštićivati dijete.
- Objasnite mu da trema ima i svoje pozitivne posljedice.
- Podsjetite dijete na prethodne uspjehe i ohrabrite ga.
- Naučite dijete da se fokusira na ono što govori ili radi, a da ne misli o dojmu koji ostavlja na druge.
- Gradite samopouzdano dijete, otporno na stres.
- Naučite dijete da se opusti i da savlada neke tehnike disanja koje mogu biti korisne za suzbijanje treme (npr. da polako udiše na nos, kao da miriše cvijet, 4-5 sekundi duboko, donjim dijelom pluća prema trbuhu, da nekoliko sekundi zadrži zrak i da polako izdiše na usta kao kad gasimo svijeću, također 4-5 sekundi), a zatim ponovimo postupak nekoliko puta.
- Stimulirajte dijete da se što više izlaže provokativnim situacijama, jer time stječe rutinu i gradi samopouzdanje i sigurnost.
- Ukoliko dijete do sada nije imalo prilike suočiti se s određenim nastupom, u mašti ga "provedite" korak po korak kroz određenu situaciju, kao vid mentalne pripreme.
- Objasnite djetetu da i odrasli osjećaju tremu pred nastup te da ona ne mora biti negativna ako razumijemo što nam se događa i znamo što nastupom želimo postići.
Jesu li su bolji gradski ili privatni dječji vrtići?Na ovo pitanje se ne može dati točan odgovor, jer neki roditelji smatraju da su bolji privatni vrtići, dok drugi misle suprotno i zadovoljni su radom i odnosom prema djeci u gradskim vrtićima. Isto tako, iako i gradski i privatni vrtići moraju ispunjavati zakonom određene uvjete da bi se bavili ovom djelatnošću, između (naročito privatnih) vrtića može postojati velika razlika u ponudi, opremljenosti i pristupu. Jedno je sigurno - u gradskim vrtićima su cijene niže, ali je zato broj djece u grupama veći nego u privatnim vrtićima (ili bi barem tako trebalo biti). Koja je razlika između gradskih i privatnih vrtića?Prva razlika između gradskih i privatnih vrtića je u cijeni, jer su privatni znatno skuplji (pa čak i kad ih subvencionira grad na području kojega djeluju). Osim toga, u gradskim vrtićima postoji točno određen dnevni režim, dok se u privatnim vrtićima uglavnom možete dogovoriti oko dolaska i odlaska, prehrane djeteta i slično. Također, u većini privatnih vrtića su u mjesečnu cijenu uračunati i satovi stranog jezika, sportske aktivnosti, kreativni sadržaji, potrošni materijal i sl., dok u gradskim vrtićima većinu toga treba posebno platiti. Velika razlika bi trebala biti i u broju djece u grupama te broju odgajatelja koji o njima brinu. Za dijete je bolje ako grupa nije prevelika. Pedagozi smatraju da je osmero dece u grupi optimalan broj za uzrast do četiri godine. Za djecu preko četiri godine starosti, optimalan broj je 12-ero u grupi. Međutim, realno stanje u našim državnim, pa i privatnim vrtićima je daleko od toga. Koliko odgajatelja brine o djeci?U vrtićima gdje je broj djece u grupama preko 20, o njima bi naizmjenično trebala brinuti tri odgajatelja u jaslicama i dva u starijim grupama. Koje je radno vrijeme gradskih, a koje privatnih vrtića?Gradski vrtići imaju točno određeno radno vrijeme, u okvirima kojega se djeca trebaju dovoditi i odvoditi. U privatnim vrtićima je radno vrijeme fleksibilnije i obično usaglašeno s obavezama roditelja koji rade od 9 do 17 sati. Neki privatni vrtići rade i vikendom, što se obično dodatno plaća. Cijene u državnim i privatnim dječjim vrtićima u gradu Zagrebu
Cijene gradskih vrtića: od 150,00 do 600,00 kn - prema prosječnom mjesečnom prihodu po članu zajedničkoga kućanstva, uz eventualne dodatne olakšice
Cijene vjerskih i privatnih dječjih vrtića: od 400,00 do 1.500,00 kn (uz subvenciju grada), više ovdje
Više:Kako odabrati dobar dječji vrtić
|
U Hrvatskoj je uvedena godina dana obaveznog učenja u predškoli ili vrtiću. Tako mališani formalno imaju devetogodišnje obavezno obrazovanje, odnosno priprema ih se za polazak u školu. Ovaj predškolski program nije novost za djecu koja već pohađaju vrtiće, a ona djeca koja su (zbog dugih lista čekanja u državnim vrtićima, visokih cijena privatnih vrtića ili nekih drugih razloga) povjerena na čuvanje npr. bakama, obavezno trebaju proći jednogodišnji besplatan predškolski program u vrtićima ili školama. Program je besplatan samo za onu djecu koja ne idu u vrtić. Najmanje po tri sata dnevno (550 sati kroz godinu), u predškoli se nastava provodi kroz različite vježbe, od svladavanja grube motorike poput trčanja uz i niz stepenice do fine poput vezanja vezica, zakopčavanje gumba, rezanja sa škaricama (npr. izrezivanje kruga od 5 cm)... Tu su zatim i druge motoričke te grafomotoričke vježbe, vježbe pažnje i vježbe za svladavanje socijalnih vještina. Djeca uče brojiti, crtati osnovne geometrijske oblike, crtati čovjeka vodeći računa o proporcijama, graditi stepenice od 10 kockica, tražiti put kroz labirint, igrati društvene igre koje ih uče toleranciji i komunikaciji s vršnjacima. Uče prepričati priču, razlikovati suprotnosti, gramatički što ispravnije govoriti, razvijati vještinu govora i pamćenja ponavljajući rečenicu od deset riječi ili peteroznamenkasti broj. Nakon završenog predškolskog programa, djeca sa sedam godina upisuju osmogodišnju školu. Oni koji navrše šest godina do 1. travnja, u školu se upisuju te kalendarske godine, a oni koji su rođeni nakon tog datuma polaze u školu godinu poslije, s punih sedam godina.
Voljela bih da sam znala ove 4 stvari, kad sam prvi put postala majka... Ovo je moja ekipa - moje četvero djece. Između prvo dvoje je 18 mjeseci razlike, a između drugo dvoje 21 mjesec. Trenutno sam okupirana "drugom rundom" mališana. Dok jurim za njima, često mislim o tome kako sam podizala prvo dvoje, balansirajući: jedan na kahlici, dok drugog držim podalje od WC-a, skeniranje igrališta za dvije male glave cijelo vrijeme, iscrpljena od cendranja, uvijek u potrazi za nečim, u pomaganju s nečim, u borbi za moje krilo dok čitamo priču ili prije spavanja... Njegovanje mališana koji su približne dobi je intenzivan doživljaj. I, hvala Bogu, dobila sam priliku činiti to ispočetka. Tijekom dana, često zamišljam što bih rekla sebi, kad bih se mogla vratiti kroz vrijeme. Razmišljam o tome tko sam bila tada – mama dvojici malih dječaka koji su cijelo vrijeme bili u pokretu, malo jeli, koji su iskreno voljeli svoj život, ali imali i neke nesigurnosti, koje su se kasnije ispostavile nevažnim. Da mogu vratiti vrijeme, svojim bih mališanima rekla:
- Znam da ti nije lako i ne radiš ništa pogrešno
Uz moju stariju djecu, provela sam dosta vremena razmišljajući o tome kako teže dijelove roditeljstva učiniti lakšim. Zašto su moja djeca bila tako bučna? Što sam mogla učiniti da budu mirniji i poslušniji? Kako sam mogla izbjeći ispade bijesa pri odlasku iz parka ili ih privoljeti da ostanu u svojim sobama za vrijeme odmora? Stalno sam procjenjivala i smišljala strategije jer, ako je to toliko teško, zasigurno nešto krivo radim. Mora postojati način da nam olakšam život. Danas, kad znam ono što prije nisam znala, rekla bih samoj sebi - opusti se. Nastupi bijesa, jurnjava, nezgode, gubljenje stvari, zbrka prije spavanja… sve je to normalan sastavni dio života male djece. Nisam ja ta koja je naš život činila težim. Podizanje dvoje mališana je samo po sebi teško.
- Prihvatite svoje osobnosti
Prvi put sam imala jedno oprezno i povučeno, i jedno hiperaktivno i otvoreno dijete. Nevjerojatno je koliko sam mentalne energije utrošila pokušavajući povučenog dječaka učiniti otvorenijim, a razigranka opreznijim. Pet godina kasnije, i dalje imam jedno oprezno i suzdržano dijete i jedno "jako živo" i društveno. Sva ta moja energija nije učinila ništa drugo do toga da nas je sve frustirala. Vrijeme koje sam provela brinući se hoće li jedan biti dovoljno oprezan, a drugi se više zabavljati na rođendanskim proslavama, nije promijenila činjenicu da su njihove osobnosti jednostavno takve. Naša djeca su nam data s njihovim urođenim karakterom. Ne možemo natjerati sramežljivo dijete da voli gužvu niti izrazito aktivno ili uzbuđeno dijete da mirno sjedi. Jednostavno ne možemo. Nisam u potpunosti prihvatila osobnosti moje djece do prije godinu dana, ali kad jesam, to je u potpunosti promijenilo moj odnos s njima. Sada imam jedno dijete kojem je život zabava i jedno koje život promatra navirujući se. Ovaj put, ja ih oboje potičem da budu upravo ono što jesu. Tko sam ja da stalno blokiram svojeg malog istraživača ili mirnog dječaka nagovaram na avanture? Kao svaka majka, želim vidjeti kako moja djeca odrastaju u sretne i funkcionalne ljude. Uvjerena sam kako je i samo nastojanje da svoju djecu počnemo prihvaćati onakvima kakvi jesu, za njih i za nas - jedini ispravan put.
- Roditeljstvo uvijek urodi plodom
Sad, kad su djeca malo starija, vidim plodove našeg rada u njihovim životima. Suprug i ja smo se potrudili stvoriti neke čvrste rutine, naučiti ih što je timski rad, njegovali smo ljubav prema pričama, zdravoj hrani. Naša djeca sada surađuju (uglavnom), jednostavno idu na spavanje (uglavnom ), vole čitati i, barem u osnovi, shvaćaju kako koja vrsta hrane djeluje na njih. I dalje nemamo djecu koja npr. uvijek pokupe sve za sobom jer to nikada nije niti bio naš glavni prioritet. Obiteljski život nikad neće biti savršen, ali vjerujemo da će se naši osnovni životni principi ukorijeniti i u životima naše djece. Sve me to zaista ohrabruje. U ovoj drugoj odgojnoj "rundi", paralelno i sa starijom djecom prelazim na nove razine. Iskustvo učenja mlađih npr. rutini odlaska na spavanje, pomaže mi biti ustrajnijom kod učenja starijih izvršavanju nekih njihovih zadataka. Sav taj naporan posao se zaista isplati.
- Znam, teško je vjerovati, ali i ova faza će proći…
Mnogi će vam reći da uživate u ranoj dobi svojeg djeteta jer vrijeme brzo prolazi. Vama se čini da i ne prolazi baš tako brzo, i da će mijenanje pelena i konstantna potreba za vama trajati zauvijek, zar ne? Ali neće. Zaista će doći dan kad će vaše najdraže, koje sada niti na sekundu ne možete ispustiti iz vida, biti satima zabavljeno nekim svojim stvarima, a pritom neće raditi štetu niti biti u opasnosti... Znati da je u odrastanju djece sve privremeno, medalja je s dva lica. S jedne strane, period u kojem su nam djeca jako mala je prekrasan, pun života, energije, radoznalosti i zabave. S druge strane, znamo da je još puno toga pred nama. Naše bebe postaju ljudi s vlastitim smislom za humor, strastima, borbama, prijateljstvima, s vlastitim životom. Volim godine u kojima su mali, zaista. S ovom "novom turom" mališana, često poželim zaustaviti vrijeme. Onda ih pogledam i pomislim; Ma, čekaj! Pred nama je još puno zabave!
Prevela: A.V.
|
