Donosimo vam tekst američke književnice i aktivistice
Lise Bloom, autorice poznate knjige "Think: Straight Talk for Women to Stay Smart in a Dumbed Down World".
Ovim tekstom se ne poručuje da djevojčicama nikada ne treba dati kompliment za njihov izgled. Naravno da treba, baš kao što ćemo im kupiti i najljepšu haljinicu. Ali, to ne bi smio biti imperativ. Više no ikad, trebamo njegovati njihovo samopouzdanje, zdrav odnos prema vlastitom tijelu i razvijanje različitih interesa.
/
Prošli sam vikend bila pozvana na večeru kod prijatelja, gdje sam upoznala njihovu petogodišnju kćer. Malena Maya, kovrčave smeđe kose i tamnih, srnećih očiju, bila je neodoljiva u sjajnoj, ružičastoj spavaćici.
Željela sam uzviknuti; "Maya, preslatka si! Pogledaj se! Hajde zavrti te volančiće na haljinici, ma prelijepa si!"
Ali, nisam. Zaustavila sam se. Uvijek pregrizem jezik kad sretnem malenu djevojčicu, obuzdam prvi impuls zbog kojega bih joj prvo rekla kako je slatka/lijepa/super odjevena/lijepo nalakiranih noktića...
Što je loše u tome? To su standardni izrazi u našoj kulturi kojima probijamo led. Ali, zašto im ne dajemo pohvale koje će poboljšati njihovo samopoštovanje? Jer su toliko dražesne da ne možemo izdržati...
Zadržimo tu misao samo na trenutak.
Nedavno je ABC News izvijestio kako je gotovo 50% djevojčica u dobi od 3-6 godina, zabrinuto zbog svojeg izgleda i težine. Istraživanja pokazuju kako 18% djevojčica do 12 godina, redovito koristi maskaru, olovku za oči i ruž za usne, povećan je broj poremećaja u prehrani, a smanjeno samopoštovanje. 25% mladih djevojaka bi radije pobijedilo na natjecanju ljepote nego dobilo Nobelovu nagradu za mir, a čak i bistre studentice izjavljuju kako bi radije bile privlačne nego pametne. Situacije u kojima žene svih dobi postaju žrtve estetskih zahvata, više nikoga ne iznenađuju.
Pokazujući djevojčicama da je njihov izgled prvo što ćemo primijetiti, učimo ih da je vanjština važnija od svega drugog. Time ih pripremamo na dijetu već s pet godina, oko jedanaeste na korištenje pudera, a sanjarenja o estetskim zahvatima i botoxu kreću ili se realiziraju oko sedamnaeste.
U zapadnoj su kulturi savršene tjelesne proporcije postale imperativ za djevojčice, a žene postaju sve nesretnije. Što nedostaje? Smislen život, obogaćen idejama, čitanjem knjiga... život u kojem se vrednuju misli i postignuća.
Zbog toga se trudim razgovarati s djevojčicama na sljedeći način:
"Maya," obraćam se djevojčici, spuštena na razinu njezine visine, gledajući je u oči, "drago mi je što sam te upoznala."
"I meni je drago što sam upoznala tebe." - kaže ona, naučenim, ljubaznim, razgovaram-s-odraslim glasićem.
"Hej, jesi li nedavno pročitala kakvu zanimljivu knjigu?" - pitam sa sjajem u očima. Volim knjige. Luda sam za njima i pokazujem to.
Oči su joj postale veće, a uvježban, uljudan izraz lica, ustupio je mjesto istinskom uzbuđenju zbog ove teme. Zastala je, ipak se malo srameći.
"Volim knjige", rekla sam,"A ti?"
Većina djece ih voli.
"Da", rekla je ona. "I sad ih mogu sve sama i pročitati!"
"Wow, nevjerojatno!" - rekla sam. I je, za djevojčicu od pet godina.
"Koja je tvoja omiljena knjiga?" - pitala sam je.
"Sad ću je donijeti! Mogu li ti je pročitati?"
"Purplicious" je bio Mayin izbor i, za mene, nešto novo. Maya se na kauču privila uz mene i ponosno čitala svaku riječ; o junakinji koja voli ružičasto, ali je gnjave djevojčice koje nose samo crno... Ajme, bila je to priča o djevojčicama i onome što odijevaju, i kako ih definira izbor njihove odjeće. Ali, nakon što je Maya zaklopila knjigu, usmjerila sam razgovor na dublje probleme knjige: zlobne djevojčice, pritisak vršnjaka i neslaganje s grupom. Rekla sam Mayi da mi je najdraža boja zelena jer volim prirodu, i njoj se to svidjelo.
* Koliko puta u životu smo pričali o odjeći, frizuri, ili nečijem izgledu... Iznenađuje koliko je teško držati se podalje ovih tema u razgovoru s djevojčicama, ali ja sam tvrdoglava.
Rekla sam joj da upravo pišem knjigu i kako se nadam da će i ona pisati jednoga dana. Bila je oduševljena tom idejom.
Obje smo bile tužne kad je došlo vrijeme da Maya pođe u krevet, ali sam joj rekla da za idući put odabere drugu knjigu, koju ćemo skupa pročitati i o njoj porazgovarati. Ups. To ju je previše razbudilo, pa se još nekoliko puta navirivala iz svoje sobe.
Dakle, dogodilo se jedno sitno protivljenje kulturi koja šalje posve pogrešnu poruku djevojčicama, gurka u pozadinu vrednovanje ženskog mozga. Dogodio se jedan kratki trenutak namjernog usmjeravanja.
Hoće li mojih nekoliko minuta s Mayom promijeniti milijarde dolara tešku industriju ljepote, reality emisije koje ponižavaju žene, našu posvećenost poznatima i slavnima? Neće, ali promijenila sam Mayinu perspektivu barem te večeri.
Pokušajte ovo kad idući put sretnete djevojčicu. Možda će u početku biti iznenađena i nesigurna zbog pitanja koja se tiču njezinog uma, ali računajte na to, budite strpljivi i držite se toga. Upitajte djevojčicu što čita. Što voli, a što ne, i zašto. Nema pogrešnih odgovora. Vi samo vodite inteligentan razgovor koji poštuje njezin um.
Sa starijim djevojčicama možete razgovarati o raznim aktualnostima u svijetu; što ih smeta i što bi voljele promijeniti? Mogli biste dobiti začuđujuće odgovore. Pričajte im o svojim idejama i dostignućima, o svojim omiljenim knjigama. Budite primjer onoga sto pametna žena govori i radi.
Mislim da se tako mijenja svijet. Pomalo.
Prijevod: A.V. (Lukin portal)
