MAMIN KUTAK

ŠTO SVE MOGU ŠKOLARCI?

"Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali." - Smogovci

7 - 8 godina

• Dijete se samo tušira, uz nadzor odrasle osobe. Obavezno je postavljanje protuklizne podloge.

• Dijete se samostalno odijeva i obuva, uz malu asistenciju pakira školsku torbu i sportsku opremu.

• Može si samo napraviti jednostavan doručak, bez pomagala koja ga mogu opeći i ne sa oštrim priborom. Samo si priprema napitak i pakira užinu.

• Kod kuće, dijete posprema svoje stvari i pomaže u jednostavnijim kućanskim poslovima. Prljavu odjeću odlaže u za to namijenjenu košaru, samostalno slaže svoju čistu odjeću i knjige, i priprema ih za idući dan.

• Dijete može samo proći kraći put do škole, ukoliko ne treba prelaziti prometnicu.

• Dijete bi trebalo naučiti voziti bicikl na dva kotača i plivati.

• Može se samo poigrati u dvorištu kuće, uz provjere i nadzor roditelja.

• Uz nadzor, dijete se može služiti tosterom.

• Dijete može odgovoriti na telefonski poziv, ukoliko se pouzdano zna da se radi o pozivu poznatih osoba, npr. baka i djedova. Zna da ne smije odgovarati na nepoznate pozive niti samo otvarati vrata.

• Dijete može početi dobivati džeparac.

9 - 10 godina

• Dijete je sposobno samostalno se spremiti za izlazak van kuće.

• Može kraće vrijeme samo provesti u parku, u igri s prijateljima. Potrebne su roditeljske provjere.

• Samostalno je po pitanju školskih zadataka.

• Samo čisti svoju obuću.

• Dijete se može nekoliko stanica samo voziti u autobusu, odnosno kraće putovati vlakom ukoliko ga na odredištu dočekuje poznata osoba. Trebalo bi znati pročitati redoslijed vožnje prometala.

• Dijete ev. može imati jednostavan model mobitela na bonove, uz striktne upute kada i kako ga koristiti, iako stručnjaci smatraju da djeca ne bi trebala imati mobitele prije 12-te godine.

• Može pripraviti jednostavno toplo jelo, poput kajgane ili jela zagrijanog u mikrovalnoj pećnici.

• Služi se sa usisavačem, s kojim može usisati svoju sobu i druge prostorije u domu. Može promijeniti posteljinu.

• Dijete vodi brigu o kućnim ljubimcima; hranjenje, čišćenje, šetnja.

• Može kraće vrijeme samo ostati kod kuće, ali uz stalnu mogućnost kontakta s odraslom osobom.

• Zna hitne telefonske brojeve te kako razgovarati u slučaju potrebe.

11 - 12 godina

• U ovoj dobi, dijete se može javiti na telefon i preuzeti poruke.

• Može sjeckati povrće i kuhati po jednostavnim receptima (npr. tjesteninu), uz povremeni nadzor odrasle osobe.

• Zna koristiti stroj za rublje i odabrati program za pranje, opeglati odjeću i prišiti gumb.

• Razumije važnost vlastite higijene i higijene kod pripreme hrane.

• Može ostati samo kod kuće nekoliko sati.

• Dijete samo odlazi u trgovinu.

Napomene:

Navedena dob je okvirna, a mogućnosti djeteta individualne.
Većina djece mlađe od 12 godina ne može se brinuti o sebi bez roditeljskog nadzora.
Djeca mlađa od 16 godina ne bi trebala ostajati sama preko noći.

ZDRAVO "NE"

Odgajanje djece je više umjetnost nego znanost. I spremno ću priznati da pritom i griješim, ali to me ne sprječava da uvijek iznova pokušavam bolje...

Je li, primjerice švedski, krajnje tolerantan način odgoja, iznjedrio generacije razmaženih i hirovitih, a zapravo zbunjenih mališana, zaključite sami čitajući članak majke i novinarke Judith Woods.

Za uvod, tek nekoliko riječi o švedskom modelu odgoja i obrazovanja. Švedska je na vrhu ljestvice zemalja po pitanju sigurnosti, zdravlja i materijalne sigurnosti djece i mladih, a njihov je pristup odgoju krajnje liberalan i suprotan tradicionalnom, autoritativnom odgoju. Švedska je prva zemlja u svijetu koja je početkom '80-tih zabranila fizičko kažnjavanje djece, a još
1955. godine uvodi obavezno seksualno obrazovanje u školama. Švedske obitelji i institucije se aktivno bore protiv stereotipa u društvu i inzistiraju na slobodi mišljenja i djelovanja djece, prema kojoj se odnose prijateljski, s poštovanjem i uvažavanjem. Lijepo. No, ima li ova medalja i svoju drugu stranu?

"Moja petogodišnjakinja je bijesna jer sam je omela. Povrijedila sam njezina ljudska prava, blago joj sugerirajući da ugasi TV i odjene se. Vidim da joj se čelo naoblačilo, oči suzile, a usne napućile u sveopćem nezadovoljstvu, pa mi kroz zube bijesno govori ono čega se prvog dosjetila: Ti više nisi moja prijateljica! Odgovaram joj: Prvenstveno sam ti majka, kćeri. Prijatelji ne peru tvoje čarape, ne kupuju ti zimski kaput i ne pomažu ti oprati zube. A sada se, molim te, brzo odjeni ukoliko ne želiš manje ugodan razgovor.

Istinska ljubav? Da, i ništa više niti manje od toga. Moj, za skandinavske prilike, još uvijek staromodan odgoj, uskoro bi se mogao vratiti i u njihovo podneblje. Zemlje koje su se oduvijek smatrale prosvijećenima, počinju preispitivati svoj model po kojemu djeca imaju pravo činiti što žele i kad žele. Najčitaniji švedski akademici zaključuju da krajnje popustljivo roditeljstvo stvara generacije arogantnih mladih ljudi, bez socijalne empatije i osobne stabilnosti, koji izvan sigurnosti apsolutne tolerancije, postaju razočarani u život.

- Reći "ne" djetetu, nije isto što i tući dijete. Roditelji se trebaju ponašati kao roditelji, a ne kao prijatelji! - riječi su Davida Eberharda, švedskog psihijatra i oca šestero djece, koji je autor knjige "Kako su djeca došla na vlast". Dr. Eberhard smatra da djecu treba pripremiti na život odrasle osobe na način da ih se uči kako se trebaju ponašati, a ne ih tretirati kao prinčeve i princeze.

U Švedskoj se smatra da je svaki oblik intervencije mimo volje djeteta, svojevrsno maltretiranje te da bi roditelji trebali pregovarati, a ne kažnjavati. To je krivo shvaćen pojam roditeljstva, naglašava Eberhard. Hijerarhija unutar obitelji je odbačena da bi se djeci moglo pristupati kao odraslim ljudima. Eberhard svoje stavove pokrijepljuje činjenicama o drastičnom padu discipline i ocjena u školama te zabrinjavajućem porastu depresije i suicida kod mladih. Frank Furedi, profesor sociologije, nadodaje; Strah roditelja od discipliniranja djece, otvara pitanje što će se s tom djecom događati u njihovoj odrasloj dobi. Njihova očekivanja su previsoka za realnost koja traži prilagođavanje, izdržljivost i odgovornost.

Pregovaranje je poželjno u svijetu odraslih, ali teško izvediv način komunikacije roditelja s umornim djetetom ili u drugim ekstremnim okolnostima. Dozvoliti djetetu da npr. samo određuje svoje vrijeme za spavanje ili donosi odluke koje se tiču cijele obitelji, je u najmanju ruku - neodgovorno.

Većina roditelja će se u ovoj zbrci naći negdje u sredini, jer odgajanje djece je više umjetnost nego znanost. I spremno će priznati da pritom i griješe. Nisam sigurna griješim li zapravo većinu vremena, ali to me ne sprječava da uvijek iznova pokušavam bolje. Svojoj kćeri ne mogu biti samo prijatelj već nešto mnogo više i trajnije od toga. Čvrstoća i pravednost ne moraju biti u suprotnosti sa zabavom, samo pitajte Mary Poppins ili gospođu Doubtfire."

Prevela: A.V.

Više:

"Ne" može značiti ljubav

Kakav ste tip roditelja

10 ZNAKOVA DA DIJETE NE GOVORI ISTINU

Većina roditelja vjeruje da mogu prepoznati govori li njihovo dijete istinu. Tu su samo donekle u pravu. Relativno je lako prozreti predškolca, iako vrlo brzo i ove male mudrice postaju vješte u "modificiranju" istine. No, još će uvijek paliti "daj da isprobam nosić, on će mi reći govoriš li istinu" ili "ptičica mi je rekla". Ali, kod malo starije djece roditelji znaju ostati zbunjeni s koliko ih je mašte i spretnosti slagalo njihovo dijete.

S obzirom da još nitko nije izumio šareni detektor laži za djecu, iz kojega bi, već po potrebi, ispadale nagradne lizalice ili kazneni bodovi, donosimo vam 10 znakova koji upućuju da bi valjalo još malo istražiti "priču":

Pogled

Mališani koji lažu, izbjegavaju pogled u oči. Što su stariji, nalaze načine da to čine neprimjetnije (zijevaju, odgovaraju na pitanja u poluležećem položaju, u žurbi) ili će vas odvažno gledati u oči (neobično i bez treptanja). Ustrajte u mirnom razgovoru, licem u lice. Takav kontakt ne mora trajati dugo, ali odaje puno više od riječi.

Ponavljanje

Čest znak laganja je ponavljanje pitanja kao dijela odgovora. Na taj se način odugovlači i "kupuje" vrijeme u kojem se razmišlja što odgovoriti. Na primjer, ako ste upitali dijete što je radilo nakon škole, ono može odgovoriti: "Što sam radio s Markom nakon škole? Pa bio sam..."

Dodirivanje lica

Bilo da dijete češka uho, trlja nosić ili se češka po glavi, to bi mogli biti znaci nelagode koja prethodi laži. Isto je i ako gricka ili oblizuje usne.

Nedosljednost

Nedosljednost u priči djeteta jedan je od najsigurnijih znakova da nešto "ne štima". Zamolite dijete da vam ponovi svoju verziju za koji sat ili dan.

Obrambeni stav

Dijete koje laže može pretjerano reagirati na vaše ispitivanje ili optužbe. Oprez kod preburne obrane!

Neobične geste i položaj tijela

Kad dijete kod prepričavanja pretjerano gestikulira, zauzima neuobičajene položaje ruku (krije ih iza leđa) i tijela, vjerojatno ne govori istinu.

Treptanje

Ako vas dijete ustrajno gleda bez treptanja ili trepće znatno više nego je uobičajeno, znajte da postoji "još nešto".

Vrpoljenje

Ako vidite da se dijete vrpolji i da su prstići ruku nemirni, jasno je da mu je neugodno i da traži izlaz.

Opširnost i uzbuđenost

Osim ako je dijete i inače iznimno pričljivo i euforično, ovakva reakcija može značiti da, dodavanjem mnoštva detalja, želi zvučati što uvjerljivije.

Boja glasa i brzina prepričavanja

Duge pauze, oklijevanje, govor dubljim glasom ili prebrz govor, dodatno upućuju na izmišljanje.

Više:

Zašto djeca lažu

JESU LI DJECA UROĐENO SRETNA?

Je li moguće da je osjećaj sreće urođen, baš kao i predodređenost za suprotne emocije i raspoloženje?

Roditelji dvoje ili više djece će potvrditi da su njihova djeca, neovisno o istom odgoju i njezi - drugačijeg senzibiliteta. Jedno dijete može biti veselo, otvoreno i razigrano, a drugo povučeno, neraspoloženo i zabrinuto. Po tom će se principu neka djeca smijati nakon pada sa stolice, dok će druga neutješno jecati jer su zagazili u lokvu vode.

Iz tih se razloga javilo pitanje, je li sreća urođena?

Neki znanstvenici i roditelji smatraju da je. No, bez obzira na to gdje se na skali sreće nalazi dijete, iznimno je važno obraćati pozornost na njegov temperament, jer je on smjernica za odgoj i način ophođenja prema djetetu. Ukoliko roditelji znaju prepoznati potrebe svojeg djeteta, ono će zasigurno odrasti u zadovoljnu i ispunjenu osobu.

Neuroznanstvenica Lise Eliot, autorica knjige "Što se događa? Kako se mozak i um razvijaju u prvih pet godina života", smatra da je sreća stvar raspoloženja, a ne urođena osobina. Ipak, naglašava da određeni aspekti temperamenta (optimizam, pesimizam, sramežljivost, otvorenost) imaju značajnu ulogu u tome koliko će dijete postati sretno. Znanstvenici nisu pronašli "gen sreće", ali istraživanja pokazuju da je temperament djeteta, kao osnovni emocionalni i socijalni stil, dio njegovog uma.

Znači li to da će osjetljiv i povučen predškolac postati nesretan i depresivan adolescent ili odrasla osoba? Ne, smatra Eliot. Razvoj u djetinjstvu je kombinacija karaktera i odgoja. Iako je temperament urođen, to ne znači da je trajan. On se modificira iskustvom i postaje ono što nazivamo osobnost. Ukoliko prihvatimo ono što je djetetu urođeno, prema tome se odnosimo s pažnjom i obogaćujemo ga sretnim iskustvima, ono će razviti sretnu osobnost.

Na osobnost djeluje aktivnost prednjih režnjeva mozga, gdje se određuje izvor pozitivnih i negativnih emocija. Pozitivne emocije potaknute su aktivnošću lijevog frontalnog korteksa, a negativne desnog. Stoga se smatra da je raspoloženim i optimističnim ljudima aktivniji lijevi frontalni režanj.

Dobra vijest vezana uz osjećaj sreće kod djece je da ravnoteža između spomenuta dva režnja mozga nije nepromjenjiva. Ona se oblikuje prema iskustvima djeteta, a najvažnija su iskustva koja ima s roditeljima. Ovaj dio mozga se razvija najmanje do adolescentskog doba, što roditeljima pruža dovoljno vremena u kojemu mogu pomoći svojem djetetu da izgradi zdrave stavove i sretnu osobnost.

ŠTO DJECA SANJAJU?

Nezaboravan dio roditeljstva je pogled na blaženi san malog djeteta. Bebe u snovima mijenjaju mimiku lica, smješkaju se ili mršte, i tada se pitamo; što li sanjaju? Stručnjaci se ne mogu složiti oko toga što sanjaju bebe i sanjaju li uopće. Razlog je jednostavan - bebe se ne mogu izraziti. Ipak, postoje neke pretpostavke. S obzirom da je dokazano da i bebe prolaze kroz REM fazu sna koja je povezana sa snovima, vrlo je vjerojatno da sanjaju svoja dnevna iskustva, ugodna i neugodna; hranjenje, mirise, nježnost, glad, bol, samoću...

U dobi od dvije, tri godine, djeca nam već mogu opisati svoje snove. Lijepi i lepršavi snovi znaju rezultirati grlenim dječjim smijehom, a noćne more - vriskom i plačem. Neki stručnjaci smatraju da se kod dječjih noćnih strahova zapravo ne radi o snovima već o stanju polubudnosti.

Ako noću i nije bilo nekih manifestacija sna, kod mališana se često "po jutru poznaje dan". Psiholozi upućuju roditelje da upitaju dijete je li sanjalo, i što. Dobro poslušajte što vam dijete prepričava, jer to je način da se upozna djetetov maštoviti svijet. Po mnogima, snovi su ključ do duše i putem njih možemo uvidjeti promjene koje se događaju u svijesti mališana.

Velik dio spavanja protječe bez snova. Snovi se javljaju otprilike sat i pol nakon što smo zaspali, kao vizualni i auditivni događaji, odnosno slike koje se redaju kao na filmu. To je takozvana REM-faza, kada se očne jabučice brzo kreću pa ti brzi pokreti sklopljenih očiju pokazuju da je san u tijeku. Uobičajeno je da se tijekom noći sanja 4 do 5 puta u 20-tak minuta, koliko traje i pojedina REM-faza. Svatko koga tada probudite, sjetiti će se da je sanjao i moći će vam ispričati svoj san.

Za razliku od snova odraslih, koji su puni simbolike i vrlo često imaju neobičnu konstrukciju, dječji snovi su konkretni, jasni, razumljivi i logični. Obično se radi ispunjenju neke želje koja u stvarnosti nije bila realizirana. Isto tako, snovi odraslih podliježu određenoj "cenzuri", jer su mnoge želje odraslih skrivene i kontrolirane.
Djeca svoje želje iskazuju otvoreno pa ih i sanjaju na takav način - jednostavno. Utoliko je veća važnost iskrenih dječjih snova.

Prema Freudu, snovi su i najbolji čuvari spavanja. Ako je dijete gladno, ono će sanjati kako jede, ako je žedno, sanjati će da se napilo vode i utažilo žeđ. Zadovoljavajući svoje potrebe u snovima, dijete mirno nastavlja spavati.

Osim neostvarenih želja, dječji snovi sadrže i druge događaje iz stvarnog života: susrete, osobe, strahove, brige... Istraživanja pokazuju da djeca sanjaju kućne ljubimce, junake crtanih filmova i druge likove iz mašte. Sadržaj snova se mijenja sa uzrastom i životnim iskustvom djeteta.

Prema nekim tumačenjima, u snovima djece do četvrte godine je najčešće prisutan lik majke ili kućni ljubimac. Kasnije se junaci njihovih snova umnožavaju, a slike i događaji postaju sve složeniji.

Nakon sedme godine života dječji snovi su češći, duže traju i imaju strukturu. Dijete postaje aktivan sudionik snova čija je radnja puno kompleksnija i sadrži autobiografske elemente.

Kako se razvijaju dječje kognitivne sposobnosti, tako se obogaćuju i njihovi snovi u kojima je sve više emocija i kolorita. Devetogodišnjaci, na primjer, sebe u snovima često vide kao superjunake koji postižu uspjehe za kakvima teže u životu, a još uvijek ih ne mogu ostvariti.

Više članaka...

Newsletter

KOLUMNE