Iz petnih žila se trudim ne ponuditi pomoć sinu. Bori se s postavljanjem baterije na malu bijelu lokomotivu. Već neko vrijeme neuspješno pokušava, a ja bih mu najradije pomogao i usput objasnio kako postaviti bateriju i na što treba pripaziti, jer baterija na toj lokomotivi lako ispadne iz ležišta.

On se trudi, vidim kako promišlja, ali i dalje ne uspijeva postaviti bateriju. U meni je sve veća želja pokazati mu, ili barem pitati treba li pomoć, ali ipak šutim. Promatram njega i svoje misli. Vidim vlastitu želju za pružanjem pomoći, ali sam svjestan neprocjenjivog iskustva koje dječak dobiva dok samostalno rješava problem.

U jednom trenu sin gubi živce, pojada se na glas, ali nastavlja dalje s radom i ubrzo uspješno svladava prepreke. Spaja vagone i vlak jurne željezničkom prugom. Uspio je.

Često se uplićemo djeci u njihov život. To najbolje znaju verbalizirati tinejdžeri govoreći: "Mama, tata, pustite me na miru i počnite živjeti svoj život."

Naravno da roditelji trebaju biti u blizini, spremni kao podrška i pomoć, ali ako smo cijelo vrijeme nad njima, ne pružamo im mogućnost za rast. Cijelo vrijeme im umjesto sunca nudimo sjenu.

I za kraj, što je to pomoć?

Evo što sam napisao na početku:

"Iz petnih žila se trudim ne ponuditi pomoć sinu." U ovom slučaju, moja pomoć je bila to što mu nisam "pomagao".