Veliku većinu života proveo sam kao "dobar" dečko. To je značilo da sam uvijek bio spreman pomoći, na usluzi drugome. Otvoren za tuđu nevolju i jad. Obziran prema drugom, pazio da nekoga ne uvrijedim ili učinim nešto nažao. Uvijek spreman reći "DA" drugome.

Problem je bio u tome što sam puno puta radi tog dobrog poslušnog "DA", drugome sebi, govorio "NE".

Mi svi želimo da nam djeca budu dobra. I poslušna. Zar ne? Tada se dobro osjećamo jer smo uspješno obavili roditeljsku dužnost.

Najradije bi da djeca uvijek govore "DA" našim idejama. A kada odrastu od njih očekujemo da govore "NE" (prerani seks, droga, alkohol) vršnjacima. Trebamo uvidjeti veliku sličnost između toga što želimo da nam djeca govore "DA" i toga da njihovi vršnjaci također žele iskamčiti isti odgovor. Oboje je vršenje utjecaja na slobodnu volju. Pritisak na osobni odabir.

Ok je imati dobro dijete. Ali neka to dijete bude dobro prema sebi. Naučimo djecu reći "DA" sebi. Govorite li vi "DA" sebi ili drugima?