“Ti si već velik i više ne bi smio plakati!” –kaže teta sinu i nastavi „Jesmo se dogovorili, sutra nećeš plakati?“. Zatim se okrene supruzi i kaže:

„Gospođo. Trebate mu govoriti o vrtiću i trebate mu reći da je velik i da ne treba plakati!“

„Mi razgovaramo puno o vrtiću“, obrambeno će supruga „ali mu svakako neću reći da ne plače ako mu se plaće.“

Jeste li kada čuli ili izgovorili ove riječi:

Ti si velika mamina djevojčica, nemoj plakati!
Zar si još beba kad tako plačeš?
Sve je u redu, ne moraš plakati!
Budi dobar dečko i prestani plakati!
Ti si moj hrabar dečko, prestani plakati!
Nije to tako strašno, znaš da ću doći po tebe!

Što poručujemo tim porukama?

Iskazujemo svoju želju (da prestanu plakati) i predbacujemo klincima osjećaje (nije dobro to što osjećaš). Tako da dijete, ne samo što već ima svoj razlog za suze, nego zbog roditeljske reakcije dobiva „nagradnu“ poruku da nije dobro zato što osjeća što osjeća. Jer, da je dobro dijete, onda bi roditelji bili zadovoljni.

Djeca, koliko god se to ponekad činilo nemogućim imaju enormnu potrebu zadovoljiti roditelje. Ona o sebi stvaraju mišljenje kroz naše oči. Srećom, mi svi volimo našu djecu, zar ne? Naravno, onda kada rade, misle i govore kako želimo. Oh, kako li je to jadna ljubav! I vezano za prošli post, može li se uopće to nazivati ljubav?

Nije nužno spustiti se u „dječje cipele“ i vidjeti svijet njihovim očima, kako bi razumjeli ovo što govorim, krenite od sebe.

Zamislite kako vam se nešto gadno dogodilo. Možda i ne morate zamišljati, možda se tako sada i osjećate. Nešto vas je jako potreslo. Ljuti ste, tužni, nesretni, što god. Osjećate da ćete eksplodirati.

I onda vam prilazi najbolji prijatelj ili partner i govori:

Ti si odrastao čovjek, nemoj plakati!
Zar si još mali kad tako plačeš?
Sve je u redu, ne moraš plakati!
Budi dobar prijatelj i prestani plakati!
Ti si moja hrabra supruga, prestani plakati!
Nije to tako strašno, znaš da će se vratiti!

Meni to ne bi pomoglo. A vama? Kad me nešto muči, ako mi netko želi pomoći treba me saslušati. Bez osuđivanja. Bez uputa što moram, a što ne. Isplakati se, izvikat, ostavit “sranje” iz sebe i krenuti dalje. Naravno da utjeha ne dođe uvijek nakon prve minute, ali poanta je da predbacivanja, dodatna osuđivanja i sl. samo zakompliciraju problem, umjesto da ga riješe.

Što postižemo navedenim pitanjima?

Postižemo ono što više manje uspješno radi farmaceutska industrija- rješavamo posljedice, ili u našem slučaju rješavamo neželjeno ponašanja (ako ih uopće uspijemo riješiti). Nakon nekog vremena, u velikom postotku djeca će ušutjeti- budite sigurni- samo nisam siguran da tu šutnju možete slaviti kao pobjedu. Prije kao debeli poraz narušavanja djetetovog integriteta i potkapanja njegove vjere u sebe.

Negiranjem djetetovih osjećaja (partnerovih) mi ne rješavamo uzroke problema, nego ih stavljamo pod tepih tj. guramo duboko u našu podsvijest. A kad tad, podsvijest će se napuniti do kraja pa će stvari poželjeti izletjeti van. Ne izaći, nego izletjeti.

Farmaciji ovakav postupak (rješavanje posljedica) barem donosi ogromne količine novca. Nama, nažalost, samo glavobolje u budućnosti- i farmaciji ponovo više novca.

Što predlažem:

Poštovanje. Ljubav. Prihvaćanje.

 Koga?  Svakoga!!!

Susjeda Pere, tete u vrtiću, pijane Mare, roditelja, djedova, baka, djece, sebe…

 Poštujem te kakav god bio. Ne znači da se slažem s tobom, ali poštujem odabir tvog ponašanja, izražavanja sebe, djelovanja. Čak poštujem i ako nekoga ne poštuješ- jer… imaš svoje razloge, svoja promišljanja i svoj odabir. 

Prihvaćam te kakve god osjećaje imao. Što god radio, govorio! Ne znači da se slažem s tobom, ali prihvaćam te s tvojim trenutnim odabirom. Imaš svoje razloge, svoja promišljanja i svoj odabir.

Kako bih mogao voljeti tebe prvo moram smognuti snage i voljeti sebe.

I volim se.
I poštujem.
I prihvaćam.

Neka sa srca padnu mračne koprene naučenih blokada i neka ljubav zavlada planetom.

Volim te.
Poštujem.
Prihvaćam.

I nek ti je ugodan dan!