"Ne plačem u školi", rekao je sin nakon izbacivanja nepoznate frustracije, "neugodno mi je."
"Vjerujem", odgovorim automatski, misleći kako treba procesuirati emocije.
"Ne samo meni", nastavi mališan, "i drugima je neugodno plakati u razredu."
"Naravno da vam je neugodno", kažem, i uhvatim se kako tražim riječi koje trebaju biti izgovorene.
Posjednem ga u krilo, zagrlim i reknem: "Vrijeme je za priču."
Bio je to dobar trenutak. Imao sam njegovu pozornost. Pitao sam se kako će ići priča.

"Dječak je bio sretan. Išao je u školu. Iako je bio u dobrom razredu, imao dobre prijatelje i dobre učitelje, u školi je ponekad znao biti nesretan ili ljut. Kada bi prije bio nesretan - zaplakao bi, kada bi bio ljut - izvikao bi se, ali škola nije bila mjesto gdje je mogao plakati i vikati. Bilo mu je neugodno, kao i njegovim prijateljima, pokazati suze ili dopustiti bijesu da izađe kroz veliku viku. Također, škola i nije mjesto gdje se suze i vika dopuštaju. Nije pronašao drugog načina nego šutjeti i praviti se kako je sve u redu. I to je bilo rješenje. Neko vrijeme.
Kada se nakupilo previše tuge i zatomljenog bijesa, dječak više nije mogao skrivati osjećaje. Planuo bi i na najmanju riječ. U početku bi se to događalo samo doma. Iz čista mira, počeo bi bacati stvari po kući ili derati se. Vikao je bez razloga. Nakon nekog vremena to mu se počelo događati i u školi. Roditeljima je trebalo neko vrijeme da otkriju o čemu se radi. Otišli su u šetnju, u šumu pored grada.
"Oprosti sine", rekla je majka, "oprosti što ti nisam dopustila da se dereš kod kuće, ali doma moramo paziti na susjede."
Dječaku nije bilo jasno o čemu se radi.
"Zato smo ovdje", rekao je otac i nastavio, "ovdje se možemo derati koliko nas je volja. Ovo je prilika za izbaciti tugu i ljutnju iz sebe."
Dječak ih je i dalje gledao u nevjerici.
"Sine, prirodno je da te neke stvari ljute. Naravno da si radi nečega tužan. To nije loše. Loše je ako te osjećaje držiš u sebi."
"U školi moraš biti dobar. U kući također", nastavila je mama, "zato smo došli ovdje. Došao je dan izbacivanja."
"Ja vas neću čekati", kaže otac, i počne se derati iz sveg glasa.
Majka mu se ubrzo pridružila.
Sinu je trebalo malo vremena. Uskoro se i on uključio u "obiteljsku deračinu". Svo troje su vikali, skakali, radili grimase.
Nije prošlo dugo kada su viku zamijenili smijehom. Bilo im je lakše.
Nakon šetnje po svježem zraku radosni su se vratili kući s dogovorom kako će svakog tjedna ići na isto mjesto. Iako su roditelji te odlaske nazivali otpuštanjem emocija, a dječak običnom deračinom, nije bilo važno o čemu se tu radilo. Važno je bilo to da im je nakon toga uvijek bilo lakše.
Uskoro su našli i druge načine kako si mogu olakšati dušu pa su ili plesali, skakali, trčali, plakali, kupali, sadili, pjevali, nasmijavali. I još dan danas ta obitelj pronalazi različite načine, a na nama je da pronađemo ono što nama odgovara."

Kad sam završio priču, sin je rekao za kraj: "Tata, srećom mi ne moramo ići u šumu, mi se možemo derati i doma!", i radosno je odjurio u neku novu igru.