U Sv. Jani, sin i ja ležimo u mraku ispred kuće. Gledamo oblačno nebo zbog kojeg se nije mogla vidjeti niti jedna zvijezda.

Ja: Idemo vidjeti zvijezde, može?

Sin: Može.

Ja: Primi me za ruku.

(Sin me krene primiti za ruku.)

Ja: Samo zamisli da me primaš za ruku. U redu?

Sin: Da.

Ja: Ok, drži se za moju ruku. Sada zamisli kako se penjemo. Idemo! Penji se sa mnom.

(Dok sam ovo govorio, zamišljao sam kako se uzdižem sa zemlje i krećem u smjeru oblaka, držeći sina za ruku.)

Ja: Evo, sve smo više i više...

(Mali ništa ne govori. Pogled mu je usmjeren u nebo. Ja imam osjećaj da se zbilja uzdižemo.)

Ja: Još malo, sada ulazimo u oblake, vidiš kako je sve sivo oko nas?

Sin: Da.

Ja: Ajmo još malo, još samo malo, drži me i dalje za ruku, evo ga…

(Kad sam to rekao, zabljesnuo me sjaj zvijezda, pogled je bio veličanstven. Iznad mene blještavo nebo, ispod gusti oblaci. Vau!)

Ja: Prekrasne su. Vidiš ih? Nebo je prepuno zvijezda.

Sin: Vidim.

(Neko vrijeme smo uživali u pogledu i zatim se spustili nazad.)

Sin: Tata, jesi li ti stvarno vidio zvijezde?

Ja: Ne znam sine, ali znam da mi je bilo jako lijepo vidjeti ih. Jesi li ih ti vidio?

Sin: Jesam.

Ja: I jel’ ti bilo lijepo?

Sin: Da.

Ja: To je najvažnije.

(Još smo malo ležali u tišini, a onda otišli kod mamice na spavanje.)