Proveli smo prekrasan vikend. U subotu smo išli na vikendicu i cijeli dan proveli u prirodi. Mrak. Bilo je super. Igrali smo se, radili, pili kave, uživali. Jučer ujutro smo otišli do Maksimira u parkić (malac je išao biciklom bez pedala - a ženek i ja pješke) da bi popodne išli "velikim" biciklima do Trga, gdje smo malo igrali, naganjali, jeli i slušali crnca iz New Orleansa kako svira saksofon kod Manduševca. Pravi odmor i za tijelo i duh.

I onda se dogodi ponedjeljak ujutro.

Mali je produžio spavanje i probudio se kad je njegova majka, svemoguće-obožavano-presvijetlo-vrhunsko-biće, otišlo na posao. Suočen sa bolnom činjenicom, neutješno je pao na moja koljena i počeo plakati. "Mama, mama...", izgovarao bi u pauzama naricanja. E, sad, ja sam malo osjetljiv na jutra. Volim jutra. I volim da budu sretna i vesela. Bezbrižna. Bez suza i jadikovanja. I što sam napravio?

Ništa. Zaklopio sam oči i pustio malca da izbaci tugu iz sebe. To je najučinkovitije što mogu napraviti u takvom trenutku. Tu i tamo uputio sam mu koju riječ gledajući kakvu povratnu informaciju dobivam od njega, ali na kraju se svodi da mi ga je u takvim situacijama najbolje pustiti da se isplače. Velim mu: "Tu sam ako me trebaš i samo se ti isplači."
U tim trenucima ne reagira dobro na moj dodir, tako da se od toga i suzdržim.

Kad bi nas netko pogledao, vidio bi malo dijete kako plače ocu na koljenima, a ovaj mrtav hladan izležava se u krevetu. Naizgled bezosjećajno i grubo, ali sasvim svrsishodno i obazrivo.

I otplakao je on svoje i sve je bilo za pet. Poigrao se malo s autićima i veselo krenuo na doručak. No, pred sam polazak u vrtić započeo je ponovo jadikovku. "Mama, mama...", dozivanje presvijetlog majčinog imena opet je bilo u modi. To je bila drugačija situacija od one ujutro. Ne znam koliko se razlikovala kod njega, ali kod mene sigurno jest. Sad mi je išlo na živce. To sam mu i rekao. Malo grubljim glasom. Kao da je dobio injekciju umirenja, smirio se i sve je bilo ok. Možda ipak mrvu tužniji nego inače.

Jedna od mnogih iluzija koje moderni roditelji znaju imati je da možemo odgojiti dijete bez da ga povrijedimo. Jedina stvar na koju možemo utjecati u odnosu prema djeci i bilo kojim drugim stvorenjima (uključujući supruge, mame i punice) na Planeti, smo Mi sami. Dopustimo si učiti i razvijati se. Dopustimo si biti oni koji jesmo.

Prihvatimo se takve kakvi jesmo, kao i sve ljude koji nas okružuju, bez prosuđivanja i osude.

Svatko ima svoj put. Nisu ispravni ili krivi. Samo različiti. Kada toga postanemo svjesni i veselo krenemo vlastitim putem - raspršujemo iluziju, živimo čaroliju.

Ognjen Livada