MAMIN KUTAK - Stranica 23 - Lukin portal za djecu i obitelj - Dječje pjesme i pjesmice, igre, zagonetke, priče, basne, bajke, crtići, zanimljivosti, igrice, brojalice i bojanke za djecu

MAMIN KUTAK

RAZLIKE U MATERIJALNIM MOGUĆNOSTIMA

Sve su izraženije razlike u materijalnim mogućnostima roditelja.
I dok su odrasli navikli nositi se s poteškoćama i donekle se miriti sa situacijom, djeci je to znatno teže, pogotovo ako zbog toga doživljavaju porugu vršnjaka. Što možemo učiniti?

Neovisno o vlastitim materijalnim prilikama, roditelji trebaju unaprijed razgovarati s djecom: "Ima djece čiji roditelji imaju više novaca i djece čiji roditelji imaju manje novaca."

Potom je potrebno razgovarati o tome što to znači. Da bi takav razgovor imao smisla, roditelji se i sami trebaju pridržavati onoga što govore svojoj djeci. Zbunjujuće je reći djetetu da se druži sa svima, ukoliko roditelji sami biraju prijatelje po izvanjskom ključu. Upoznajte roditelje druge djece, razgovarajte međusobno i učite djecu toleranciji.

Ukoliko mislite da je vaše dijete nesretno zbog toga što mu ne možete priuštiti neke stvari koje imaju njegovi vršnjaci ili je dijete izloženo porugama druge djece, pokušajte više poraditi na djetetovom samopouzdanju. To možete učiniti samo uz pomoć bezuvjetne ljubavi. Samopouzdane osobe snažne individualnosti cijenjene su bez obzira na količinu statusnih simbola, kako među odraslima tako i među djecom.

U najmlađoj dobi, važno je postaviti zdrave granice, ali tako da kod djeteta ne izazovete osjećaj da je nemoćno, da se njegove želje ne uvažavaju i da se mora pomiriti s oskudicom. Budite spremni i nekim djetetovim željama udovoljiti, koliko god vam se one činile beznačajne i kratkoročne. Nastojte ne stvoriti u djetetu osjećaj lišenosti tako što ćete omalovažavati njegove želje. Dajte djetetu izbor, recite mu da može birati koje su mu između njegovih želja najvažnije, ako je svota novca koju možete potrošiti unaprijed određena. U djetetu treba stvarati osjećaj da je sposobno i da zaslužuje ostvariti svoje želje, ali i sposobnost razlikovanja dubokih, unutarnjih želja koje ga stvarno raduju, od privremenih, površnih želja uvjetovanih utjecajem okoline.

Djetetu možete reći da mu zbog određenih okolnosti u društvu ili vašem životu, u ovom trenutku ne možete ispuniti neke želje, ali da to ne znači da mu, kroz neko vrijeme, te želje neće biti ispunjene. Možda će ih u budućnosti i samo moći ostvariti, ako skupi dovoljno znanja i uloži vremena i truda.

Djeca i novac

Djeca koja još nisu upoznata s načinom na koji novac funkcionira (a i ona koja jesu), imaju beskrajne zahtjeve i želje. Kako žele iskusiti sve što vide u bližoj okolini, tako ih privlače i predmeti u izlozima i reklamama. Proizvođači i marketinški stručnjaci posvećuju mnogo vremena i truda strategijama kako da namame djecu da požele njihov proizvod. Oni znaju da su mnogi roditelji slabi na dječje zahtjeve i da će najradije potrošiti novac na dijete.

Djeca u početku ne poznaju osjećaj ograničenja i vjeruju da novac dolazi "iz bankomata", kao što mnoga djeca vjeruju da se hrana jednostavno dobiva u supermarketu, dok ih netko ne poduči odakle ona zapravo dolazi. Za malo dijete, sustav protoka novca može biti presložen da bi ga ono potpuno shvatilo, te ono može biti šokirano i povrijeđeno činjenicom da mu toliko mnogo zanimljivih stvari ostaje izvan dohvata. Gotovo da nije moguće potpuno izbjeći taj šok, ali možete ga ublažiti mudrim pristupom.

Problem nastaje kad roditelji iz svojih strahova, stida ili krivnje vezanih uz pitanje novca, nastoje zatomiti dječje želje i zahtjeve što je prije moguće, kako im ono ne bi poticalo te neugodne osjećaje. Tako se nerijetko počinju služiti pogrešnim pristupima: kritikama, izazivanjem krivnje ili ulogom žrtve. Što je dijete mlađe i što je takav pristup intenzivniji, to će vjerojatnije ono stvoriti snažnije neugodne osjećaje i dojmove u vezi novca. Oni ga u odrasloj dobi mogu navesti na nezdravo ponašanje - od uloge žrtve do pohlepe.

Ako ste prosječnog ili ispodprosječnog materijalnog stanja, morat ćete itekako ograničiti broj zahtjeva kojima ćete udovoljiti, posebno s obzirom na količinu primamljive ponude na tržištu. No postoji i još jedan razlog, neovisan o vašem materijalnom statusu, a to je da izbjegnete da dijete bude izmanipulirano medijima i orijentirano isključivo na vanjske, materijalne stvari.

Posebno se taj problem može pojačati kad dođe do nadmetanja među vršnjacima. Neka djeca mogu postati ovisna o vanjskom dokazivanju moći, dok onoj koja ne mogu ili ne žele kupiti određeni proizvod, druga djeca mogu učiniti život gotovo nepodnošljivim i izazvati mnoge traume. Ponekad se događa da školski nasilnici odaberu kao žrtvu upravo onu djecu koja ne nose vanjske statusne simbole "moći", kao što su tenisice ili odjeća određenih marki.

Pokušajte objasniti djetetu, ovisno o dobi, da mnogi ljudi žele stvari misleći da će njima postići neki dobar osjećaj, ali se svaki put razočaraju, jer osjećaj koji žele mora doći iznutra, a ne izvana. Pitajte ga kako misli da će se osjećati ako dobije taj predmet, kakvu vrstu zadovoljstva će on u njemu izazvati i koliko će to trajati? Recite mu da se stalnim kupovanjem stvara gomila smeća koja opterećuje planet, te da je važno odabrati stvari koje neće brzo odbaciti.

Na sva ova pitanja, pogotovo u početku, nemojte očekivati da ćete dobiti potpuno iskrene odgovore, jer djeca možda ne žele dati odgovor koji bi ih udaljio od željene stvari, ili jednostavno ne znaju prepoznati vlastite osjećaje. Budite spremni da ćete na kraju morati blago, ali odlučno izreći, pa i nametnuti, svoje mišljenje. No vaš cilj je dugoročan – da dijete malo po malo stvori naviku samo sebi postavljati ta pitanja i slušati svoje najdublje osjećaje.

Ako i kupite neku stvar, i ona se za nekoliko dana nađe odbačena ili potrgana, iskoristite to da biste dijete dodatno podučili kako prepoznati površnu želju. Izbjegavajte izazivanje krivnje i "jesam li ti rekla"; dijete će ponekad najbolje naučiti neku lekciju na pogreškama, kao uostalom i svatko od nas. Pitajte dijete kako se sada osjeća u vezi te stvari i recite mu da usporedi taj osjećaj s osjećajem kad ju je toliko željelo. Pitajte ga je li ostvarilo osjećaj koji je željelo postići i ima li ideju kako može drugačije razviti taj osjećaj u sebi, umjesto pomoću stvari. Ne očekujte trenutne rezultate, ali očekujte da će dijete prihvatiti takav način razmišljanja kad stekne dovoljno iskustva da ga uistinu razumije.

S vremenom možete djetetu početi davati džeparac, kako bi ono moglo početi učiti na samostalno donesenim odlukama, ali u početku će mu biti potrebna vaša pomoć i kontrola.

Kad dijete dođe do školske dobi, u idealnom slučaju već ste proveli neko vrijeme stvarajući ove navike. Tada će djetetu biti daleko lakše nositi se s pritiskom vršnjaka. No, naravno, život je rijetko idealan, i možda vas čeka pravi izazov - kako razviti kod djeteta zdrav odnos prema novcu, u sredini koja na njega vrši maksimalan pritisak da se pokori konzumerizmu.

Centar Angel /Lukin portal

Možda će vas zanimati:

Bullying - nasilje među djecom

KAKO NAUČITI DJECU DA SE ISPRIČAJU

Djeca ponekad ne osjećaju žaljenje za stvari za koje mi mislimo da je potrebna isprika. Kad im i bude žao, mnogima je teško izgovoriti riječ "oprosti". Neka djeca će tu riječ brzo i lako izgovoriti, kako bi ugodila odraslima i nastavila igru. To nije isprika, jer djeca trebaju razumjeti zbog čega je isprika bila potrebna. Naučiti djecu kako da se ispričaju i pokušaju iskupiti za loše ponašanje je proces koji zahtijeva puno strpljenja, a uvijek u obzir treba uzeti djetetovu dob. Dvogodišnjaci još uvijek ne mogu pojmiti ispriku iako je mogu izgovoriti, ali četverogodišnjaci već donekle mogu.

Kad djeca uče kako se ispričati, ujedno uče kako razumjeti osjećaje drugih i kako preuzeti odgovornost za svoje postupke. Pritom usvajaju brojne socijalne vještine.

Kako se ispričati

Naučiti djecu kako se ispričati nije jednostavan zadak za roditelje. Dijete prije isprike mora shvatiti da je učinilo nešto pogrešno. Taj koncept se počinje razvijati između djetetove četvrte i šeste godine. Predškolcima se sve vrti oko njih samih, pa im je teško spoznati što je ispravno, a što pogrešno. U toj dobi odrasli trebaju ukazati djetetu kad je potrebna isprika.

Kod dvogodišnjaka i nešto mlađe djece se treba fokusirati na uvođenje i provođenje pravila. Zbog ranog usvajanja pravila ponašanja, kasnije neće biti toliko potrebe za isprikama. Dvogodišnjaka možete naučiti da kao papigica ponavlja riječ "oprosti", ali takva isprika ne znači gotovo ništa.

Između treće i pete godine, djetetu možete objasniti zbog čega je potrebno reći "oprosti", ali objašnjenje treba biti kratko i jednostavno. Možete reći npr.; "Oprosti kažemo kad smo učinili nešto što drugoga boli ili smeta." Niti u ovoj dobi se djeca ne mogu staviti u poziciju druge osobe, stoga im je potrebna pomoć odraslih. Suosjećanje možete potaknuti na način da djetetu ukažete na konkretnu posljedicu njegovog ponašanja; "Pogledaj, Ivana sada plače. Što misliš, kako se osjeća? Kako bi se ti osjećao?"

Važan dio isprike je i put ka pomirenju - ako je Marko gurnuo Ivanu, prije isprike bi trebao pitati prijateljicu je li dobro, pomoći joj, a potom se ispričati.

Isprike ne znače puno ukoliko se općenito ponašanje ne promijeni, stoga dijete podsjećajte na pravila; "U našoj obitelji ne koristimo ružne riječi.", a potom bez previše kritiziranja porazgovarajte s djetetom kako biste saznali o čemu se radi. Ponekad dijete samo ponavlja ono što je čulo, ponekad prkosi i testira granice, a ponekad pokušava privući vašu pozornost. Uvijek ohrabrite dijete da izrazi kako se osjeća i zašto je uznemireno, a potom mu objasnite da se radi takvog ponašanja drugi ljudi osjećaju loše i da postoje puno bolji načini da izrazi svoje želje.

Sa oko 6 godina, djeca bolje razumiju što je u redu, a što nije i imaju veću sposobnost razumjeti kako se drugi osjećaju. To ne znači da je šestogodišnjaku lako reći "oprosti". Oni ponekad ne žele priznati svoje pogreške iz straha što će drugi misliti o njima.

Reagirajući mirno i pozitivno, ohrabriti ćete dijete da bude iskreno i prizna pogrešku ili loše ponašanje: "Nije u redu to što si učinio, ali bio si hrabar, priznao si, i ja to cijenim."

Kako roditelji mogu pomoći

Ostanite neutralni ako ne znate tko duguje ispriku. Objasnite djetetu da ne znači da je uvijek na njega red za ispriku. Ali kod situacija poput razbijenog prozora, svako dijete može reći; "Žao mi je što se to dogodilo".

Ispričati se zajedno s djetetom je još jedna opcija. Često pomaže sljedeće; "Dođi, skupa ćemo se ispričati." Neka djeca imaju potrebu malo se ispuhati ili malo razmisliti prije isprike.

Potičite, ali nemojte tjerati dijete da se ispriča. To će samo pogoršati situaciju i nitko se neće osjećati bolje pod takvim okolnostima. Besmisleno je ako dijete kroz ispriku ne uči još nešto.

Uvijek pokušajte u takvim situacijama ostati smireni. Budite primjer. Nemojte reći; "Ispričaj se odmah ili ćeš biti u nevolji!" Pokušajte sa; "Kad pronađeš način da se tvoj prijatelj osjeća bolje, možete se nastaviti igrati."

Ako to situacija dopušta, možete se ispričati u ime svojeg djeteta, ako je ono previše uzrujano ili se jednostavno ne želi ispričati. Dati ćete dobar primjer svojem djetetu i olakšati nelagodu drugom djetetu. Tom djetetu možete reći; "Žao mi je što se to dogodilo. Marko i ja ćemo o tome razgovarati kod kuće." Kasnije to svakako riješite sa svojim djetetom.

Pripazite ako primjetite da dijete riječ "oprosti" koristi kao laki izlaz iz problema. Čim osjeti da je napravilo nešto loše, uzvikuje "oprosti" i očekuje da će nakon toga biti sve u redu. Ako se to događa, to znači da dijete nije naučilo ništa osim te riječi. Istaknite da isprika pomaže samo ako je iskrena, a to znači da drugi put treba drugačije postupiti.

Nešto starijem djetetu objasnite da je i prihvaćanje isprike važno koliko i davanje iste. Dijete kojem se netko ispričava bi trebalo odgovorom dati do znanja da je isprika prihvaćena, npr.; "U redu je" ili "Prihvaćam ispriku".
Pomozite djetetu da shvati kako je jednom kad se netko ispriča, a druga strana to prihvati, slučaj završen i nakon toga nema predbacivanja.

Ispričajte se djetetu

Kada svojem djetetu kažete da vam je žao, učite ga da isprike ne vrijede samo za djecu, da svi griješe te ono najvažnije, dijete će putem vlastitog iskustva spoznati smisao isprike. To će ojačati vaš odnos i pomoći djetetu da lakše i otvorenije razgovara o svojim osjećajima.

ŠTO DJECA NAJVIŠE TREBAJU

U ovo užurbano, tehnološko vrijeme, kad na svakom koraku nailazimo i na propagandu direktno namijenjenu djeci - od igračaka do Disneylanda - mnogi se roditelji pitaju što je današnjoj djeci stvarno potrebno.

Dr. Harley Rotbart, poznati pedijatar i edukator roditeljstva, savjetuje i odgovara na pitanja o stvarnim potrebama djece;

Pitanje: Što djeca doista trebaju od svojih roditelja?

Odgovor: Godine istraživanja na području dječjeg razvoja, ukazuju na devet važnih zahtjeva koje je potrebno ispuniti da bi djeca odrasla u sretne i uspješne ljude. Niti jedan od tih zahtjeva ne uključuje visoku tehnologiju, video igrice i skupu odjeću.

Vašem djetetu treba:

Sigurnost

Djeca se moraju osjećati sigurno i zaštićeno. Dakle, potrebno im je pružiti osnovne uvjete za preživljavanje: dom, hranu, odjeću, medicinsku njegu i zaštitu od povreda.

Stabilnost

Stabilnost dolazi iz obitelji i zajednice. U idealnom slučaju, obitelj ostaje zajedno u stabilnom okruženju. No, ako takav ideal nije moguć, treba nastojati da dijete što manje osjeti promjene.
Djeca i obitelji također trebaju biti dio veće zajednice, čime se stvara osjećaj pripadnostii kulturnog kontinuiteta.

Dosljednost

Roditelji trebaju uskladiti svoje roditeljstvo i ne smiju podijeliti svoje uloge na "dobrog i lošeg policajca". Dosljednost također znači da se važne vrijednosti i pravila ne mijenjaju zbog komocije ili praktičnosti.

Emocionalna podrška

Roditeljske riječi i djela trebaju graditi dječje povjerenje, poštovanje, samopoštovanje i neovisnost.
Razgovarajte sa svojom djecom i slušajte što vam govore.

Ljubav

Iskazivanjem ljubavi svojoj djeci, roditelji mogu prevladati mnoge pogreške koje možda čine. Čak i kad su djeca neposlušna, kad vas ljute, frustriraju i bune se, moraju znati da ih volite i da ćete ih uvijek voljeti.

Obrazovanje

Pokušajte omogućiti svojoj djeci najbolje moguće obrazovanje za budućnost.To podrazumijeva školovanje, ali i sva vrijedna znanja koja će steći provodeći vrijeme s vama.

Pozitivan primjer

Roditelji su svojoj djeci prvi i najvažniji uzor. Budite onakva osoba kakva želite da postane vaše dijete.

Jasne granice

Bez jasno postavljenih granica, djeca su prisiljena odrasti prije no što su spremna i gube poštovanje spram vas i drugih odraslih osoba.

Igra

Djeca od rođenja istražuju i otkrivaju svoje mogućnosti. Igra potiče brojne vještine, ona je primarni, instinktivan način učenja o sebi, drugima i okolini. Igra je neizostavna za formiranje osobnosti, stoga omogućite svojoj djeci dovoljno igre.

Pitanje: Kako roditelji mogu najbolje predvidjeti potrebe djece?

Odgovor: Vrijeme je čudesno rješenje za sve roditeljske dileme. Kvalitetno provedeno vrijeme s djecom, od nekoliko minuta do nekoliko sati, dati će vam priliku da prepoznate njihove stvarne potrebe.

Obrnuto jednako vrijedi; Ne provodite li dovoljno vremena sa svojom djecom ili to vrijeme nije kvalitetno ispunjeno, djeci uskraćujete neke od osnovnih potreba, a sebi uskraćujete prekrasnu privilegiju roditeljstva.

IMATI JEDNO DIJETE

Jeste li odlučili imati jedno ili više djece? Što bi trebalo uzeti u obzir prilikom odlučivanja i kako je biti obitelj s jednim djetetom?

Spisateljica i novinarka Diana Burrell nam donosi svoje iskustvo;

Suprug i ja smo odlučili imati jedno dijete prije nego se rodio naš sin Oliver. Nakon nekoliko godina iščekivanja i bojazni, spoznaja da smo uspjeli i da je beba na putu činila se neopisivom pobjedom i nismo više željeli iskušavati sreću. Oboje potječemo iz brojnih obitelji, pa je nastavak obiteljskog imena ionako bio zajamčen.

Bili smo zadovoljni našom odlukom, a i ostatak obitelji je to dobro primio. Nekoliko mjeseci nakon Oliverovog rođenja, spakirala sam svoju trudničku odjeću za prodaju, a suprug je istraživao opcije dugoročne metode kontracepcije.

Ali, jednog popodneva dok sam sortirala plavu i zelenu Oliverovu robicu, jedna me misao pogodila poput munje; "Nikada neću sortirati rozu robicu." Godinama sam se zamišljala majkom djevojčice. Potajno sam se nadala kako će moja kći nastaviti tradiciju osobitih žena u našoj obitelji. Ne radi se o tome da sam razočarana time što imam sina. Iskreno, nekako sam odahnula kad sam saznala da nosim dječaka, jer imam bogato iskustvo kao starija sestra trojici braće.

Zvono na vratima me prenulo iz razmišljanja, ali sumnja je ostala. Kad bi me poznanici pitali; "Onda, kad će drugo?", glas bi mi zadrhtao kad bih odgovarala; "Nećemo ići na drugo dijete."
Nailazila sam na razmišljanja koja su išla tako daleko da se činilo kako su nekim roditeljima djeca poput police osiguranja.
Jedne tjeskobne noći, upitala sam supruga: "Slažeš li se da još malo pričekamo s trajnom mjerom kontracepcije?"

"Normalno je preispitivati svoj izbor i razmišljati jeste li donijeli pravu odluku, neovisno o tome koliko imate djece.", riječi su doktorice Susan Jeffers, autorice renomiranih knjiga na temu poboljšanja kvalitete života.

Imati jedno dijete

Moja prijateljica, majka dvogodišnjaka, odlučila je imati jedno dijete. "Kad sam shvatila koliko je teško imati karijeru i odgajati dijete, činilo mi se da to ne bih uspjela s više djece.", rekla mi je.
Ona smatra da je postigla dobru ravnotežu.
"Uz dijete živim radost roditeljstva, ali u isto vrijeme imam vremena za sebe i svojeg muža."
Financijske prepreke su također utjecale na njezinu odluku.
"Uz hipoteku, automobil i ostalo, oboje moramo raditi puno radno vrijeme. Kad bismo imali još jedno dijete, egzistencijalno bi nam bilo puno teže.

U određenom trenutku, roditelji trebaju razmisliti:

Možemo li se emocionalno, fizički i financijski nositi s još jednim djetetom?

Kako će drugo dijete utjecati na naš posao?

Kako želimo da naš život izgleda za tri godine... pet godina?

Jesmo li zadovoljni svojim brakom? Kako će drugo dijete utjecati na naš odnos?

Ukoliko ćemo dulje čekati, hoće li naš izbor biti uvjetovan našim godinama?

Tu su također i društveni i emocionalni pritisci; Ako vaši prijatelji imaju dvoje, troje djece, možete se osjećati izolirano. Ili, vaš supružnik želi drugo dijete, a vi ne, ili obrnuto.

Suprug i ja smo relativno lako došli do odgovora na ova pitanja, a emocionalni me pritisak zapravo i naveo na razmišljanje. Složili smo se oko viđenja naše budućnosti i shvatilli da nam obzirom na naše osobnosti i naš brak, odgovara imati jedno dijete. Sretni smo zbog naših prijatelja koji imaju više djece, ali što se nas tiče, Oliver nas čini potpunima.

Ukoliko se pitate što je najbolje za vašu obitelj, razmislite o sljedećem;

... Vi

Moja poznanica Laura, majka šestogodišnjakinje je neodlučna po pitanju drugog djeteta. "Ako nam financije i okolnosti dozvole, mogli bismo imati još djece.", kaže ona. "Ali, sretni smo i ovako kako je sada."
Laura priznaje svoje strahove; "Moj suprug i ja imamo braću i sestre i teško mi je zamisliti život bez njih na koje se uvijek mogu osloniti. Jednom kad nas ne bude, moja bi kći ostala sama."

I sama sam znala o tome razmišljati. Kao i o tome kako je Oliver centar našeg svijeta i kako ne bismo mogli bez njega. To su teška roditeljska razmišljanja, ali ona su ista kad su u pitanju obitelji s jednim djetetom i obitelji s više djece, jer svako je dijete jedinstveno kao i ljubav i briga za njega. Jednostavno se moramo oduprijeti stalnome strahu.

... drugi

Pritisak oko toga hoćete li imati drugo dijete zna biti veći nego za prvo. Ali, činjenica je da vaši prijatelji, obitelj ili poznanici koji vas opterećuju pitanjima, neće skrbiti za vaše dijete, već vi. Jedna obiteljska prijateljica je nakon što je rodila, znala zateći one koji su joj postavljali pitanja; "Riješeno. Sada ćemo skupa brinuti o bebi, zar ne?"

Ponekad nas nametljiva pitanja izluđuju, stoga je korisno znati si pomoći. Ako vas pogađaju pritisci okoline, znači li to da vam je potrebno odobravanje tih osoba? Zapitajte se; Zašto tako reagiram? Bojim li se njihove kritike i osuđivanja? Kad se riješite potrebe za odobravanjem, odahnuti ćete i cijeniti odluku koju ste donijeli. Jednom kad se majka smiri, na "kritiku" može odgovoriti; "Razumijem da te to zanima (ili da to želiš), ali meni odgovara tako kako je sada." ili "Hvala ti na ideji."

... Vaše dijete

To se događa: Mnogi jedinci će pitati (često i glasno) za malog brata ili seku. Jednostavan odgovor je ujedno i najbolji, kaže doktorica s Instituta za zdravlje djece Lise Youngblade.
"Posljednje što roditelji žele jest pregovarati o tome. Ako je vaša odluka čvrsta, umjesto pregovora, odgovorite sljedeće: Smatramo da je naša obitelj sasvim u redu. Postoji mnogo različitih obitelji, a naša je upravo ovakva."

Ako imate starije dijete, možete istaknuti neke prednosti koje uživa kao jedinac ili ga upitati što misli da bi dobio povećanjem obitelji. Djetetov odgovor će možda biti - "Onaj krevet na kat koji smo nedavno vidjeli!"

Ako djetetove "žalopojke" za bratom ili sestrom ne jenjavaju, možda je samo u dobi u kojoj je normalno žaliti se na sve.
Na primjer, roditelji više djece znaju čuti; "Mama, možeš li sad bebu vratiti u rodilište?"

Sretna sam s našom odlukom, presretna s našim sinom.
Kad ugledam prekrasnu rozu haljinicu, kupim je prijateljičinoj kćeri.
Osim toga, volontiram kao Velika sestra i razgovaram s 15-ogodišnjim djevojkama o njihovim problemima. Nakon toga sam doista "namirena" u pogledu ženskih pitanja.

Bez obzira jeste li odlučili imati jedno ili više djece, roditeljstvo je jednako neprocjenjivo. Stoga u svojoj odluci budite hrabri i sretni!

Parenting.com

JEDAN DAN S TATOM NA PORODILJNOM

Christopher Michel je pisac, bloger i tata koji je kod kuće sa svojom 18-mjesečnom kćeri Aki.

Zapisao je kako izgleda njihov dan...

6 ujutro

Budilica se tiho javlja. Malena se uvijek budi u 7, kao da ima neki svoj sat, pa ja ustajem ranije kako bih si obavio stvari za koje uz nju nemam vremena; vježbanje, pisanje ili drugo što u svojem slobodnom zanimanju trebam obaviti. Jutros sam odlučio pisati, pa otvaram računalo...

7 ujutro

Aki se meškolji i čuje se škripa krevetića. Moja supruga ustaje, a ja prestajem s radom kako bih nam skuhao kavu i pomogao oko doručka. Aki za to vrijeme vadi svo Tupperware posuđe iz komode koju smo joj manje-više prepustili i odlaže ga uokolo.

9 ujutro

Mama odlazi na posao. Oblačim Aki cipelice i krećemo u obližnji park. Dosta je hladno i oblačno pa je igralište gotovo prazno. Ipak, ugledali smo dječaka kojeg Aki poznaje i njegovu mamu pored ljuljačke. Spustio sam malenu i rekao; "Gle tko je ovdje! Idemo ga pozdraviti!", ali Aki je već otišla do tobogana. Stigla je još jedna osoba koju prije nisam viđao. Činio se kao stariji otac ili možda djed s bebom u kolicima. Poveselio sam se još jednoj muškoj osobi ovdje, ali on se držao distancirano i otišao i prije nego sam ga stigao pozdraviti.

Majka dječaka mi je prišla i rekla mi da obratim pažnju ukoliko se taj čovjek vrati. Navodno se pojavi svakog jutra i mokri u kutu igrališta. "To izluđuje druge roditelje!" - rekla je.

Zapravo je tako nešto jedan od razloga zbog kojeg sam odlučio biti taj koji će ostati s malenom doma. Ježim se od tih čudaka koji se smucaju po parkovima i ponekad bih volio da mi na čelu piše - nisam taj. Jer postoje situacije u kojima se bezazleno obratim djetetu u parku, a onda doleti majka i zagrli dijete podozrivo me gledajući. I osjećam kako podsvjesno u meni vidi opasnost. Pogotovo ako se prije nismo sretali. To je posve razumljivo i inače se ne opterećujem time, ali tek smo doselili u susjedstvo pa su majke, iako prijateljski nastrojene, ipak na oprezu.

A ja želim da Aki pronađe prijatelje i da se majke osjećaju sigurno kad su njihova djeca blizu mene, kao što se osjećaju sigurno s drugim roditeljima na igralištu.

9:30 ujutro

U park je došla još jedna mama koju poznajem iz glazbene radionice. Ona ima djevojčicu Akine dobi. Počele su se igrati i Aki joj je dala svoj keksić tako da joj ga je praktički stavila u usta. Dok je grickala taj keksić, djevojčica je cijelo vrijeme ponavljala Akino ime. To je bilo jako slatko. Obožavam vidjeti Aki tako sretnu i nesebičnu. Ima ona svojih "teških" trenutaka, ali sve u svemu, osjećam kako imam suosjećajno i drago dijete.

10:30 ujutro

Aki je počela zijevati pa smo krenuli kući nešto pojesti prije spavanja u 11. Danas sam imao sreće jer je spavala par sati pa sam mogao još raditi, oprati suđe od doručka prije kuhanja ručka i čak pogledati TV.

Televizor nikad nije upaljen dok je Aki budna. Odlučili smo da će tako biti negdje do njene 3-4 godine, a možda i kasnije. Puno smo razmišljali i razgovarali o tome i donijeli svoju odluku. Obzirom da i sami vrlo rijetko gledamo TV, to nije nikakav problem. Tim više što većinu svojeg slobodnog vremena (kad Aki spava), ja radim. Aki jest tip djeteta koje se često samo igra, ali svejedno treba motriti na nju. Zadnji put kad sam pokušao raditi dok je bila budna, pronašao sam hrpu njezinih malih vlakića u kutiji našeg kućnog ljubimca.

1 sat poslije podne

Aki se probudila i skuhao sam ručak. Čitali smo i igrali se, a onda je došlo vrijeme za popodnevni sat glazbe.

2:30 poslije podne

Glazbena radionica je super. Pohađa je još desetak djece, uglavnom djevojčice Akine dobi. Zveckamo, bubnjamo i pjevamo pjesmice... Radionicu vodi talentirani glazbenik koji pršti od energije. Aki je pola vremena provela zureći u njega i upijajući.
Kod kuće često oponaša te glazbene pokrete. Usred jedne uspavanke, ustala je, potrčala i sjela u krilo jedne od mama na radionici. Ta ju je mama pomazila, a druge su se mame raznježile. Nešto kasnije, do mene je dopuzala jedna djevojčica od 10-tak mjeseci i stavila mi ručicu na koljeno. Nakon trenutka oklijevanja, podigao sam je, pomazio i pustio da otpuže dalje. Svi smo bili razdragani i nasmiješeni.

Kako se sat bližio kraju, majka jednog dragog dječaka se našalila kako će maleni postati pravi zavodnik obzirom da je jedini dječak u grupi. Svi smo se nasmijali. Doznao sam da u obližnjim kvartovima ima više očeva koji su poput mene kod kuće s djecom, ali upoznao sam ih tek nekolicinu. Mislim da bi mi bilo lakše biti dijelom takve zajednice.

4 sata poslije podne

Skoknuli smo do trgovine i kupio sam nekoliko namirnica za večeru. Pri povratku, odlučio sam da bi naša popodnevna užina moglo biti nešto od kineske hrane. Živimo u blizini kineske četvrti koja u svojim pekarnicama nudi pregršt ukusnih poslastica. To baš ne spada u zdravu hranu, ali obzirom da rijetko kupujemo u pekarnicama, a Aki je bila dobra, ušli smo unutra. Aki je odmah počela cendrati pokazujući na jedno punjeno pecivo. Onda je plakala sve više i jače jer je pecivo željela jesti odmah. Nisam joj ga odmah mogao dati i nastao je cirkus. Sad više nije htjela niti hodati, pa sam je morao podići i nositi sa svim tim stvarima, sve dok se opet nije počela otimati da je spustim. Ah, klinci... Spustio sam je i dao joj pecivo, smirila se... ali, koja je to bila gnjavaža...

Većina majki se, kad su zbog nečega frustrirane, rasplaču. Ja ne. To je stereotip, znam, ali moja reakcija na frustraciju je ljutnja. Poželim vikati i lupiti šakom po zidu. Tu moju potrebu Aki ne vidi, našao sam način da se ispušem. Da bih ostao smiren i svoje opće stanje držao pod kontrolom, odabrao sam - trčanje. Kad u nekom trenutku dana dosegnem točku ključanja, uzimam predah; stavim Aki u krevetić na par minuta i ispušem se pred vratima sobe ili se strpim dok joj majka ne dođe kući, predam joj Aki i odem na večernje trčanje. Ali, to je rijetko. Današnja "parada" nije bila velika stvar, tako da smo ostatak popodneva proveli u igri i spravljanju večere.

7 sati poslije podne

Moja supruga je došla kući pa smo večerali. Onda sam se malo sakrio dok je žena kupala Aki i spremala je za spavanje. Ponekad se uključim i ja, ali uglavnom to prepuštam supruzi. Umoran sam od cjelodnevnih obaveza prema malenoj, a i to vrijeme omogućuje supruzi da bude s kćeri. To je njihovo vrijeme.

8:30 uvečer

Aki je u krevetu. To su neki od meni najdražih trenutaka - da budem malo sam sa svojom ženom. Pričamo i onda se skrasimo s vrećicom čipsa pa skupa pogledamo omiljenu seriju.

10:30 - 11 uvečer

Sutra mi je dan za jutarnje vježbanje, stoga sam navio sat na 6, malo čitao i zaspao...

Parenting.com

Više članaka...

Newsletter

KOLUMNE