Nenadani pozivi iz škole uvijek zabrinu roditelje. Najčešće se radi o obavijesti o izostanku djeteta ili o školskom uspjehu.
Ali, što kada roditelji zaprime poziv u kojem ih razrednik poziva na razgovor zbog sukoba njihovog djeteta s drugim djetetom? Pogotovo ako činjenice govore da je vaše dijete izazvalo taj sukob, odnosno da je bilo agresivno prema vršnjaku?

U roditelju se budi čitav niz osjećaja – od početne nevjerice i nelagode, pa sve do ljutnje. Roditelj može biti iznenađen jer se takvo ponašanje uopće ne uklapa u sliku koju ima o svojem djetetu. Roditelji ponekad čak usmjeravaju svoju ljutnju na odgajatelja jer je okrivio njihovo dijete "za nešto što ono nije moglo učiniti".
Neki roditelji mogu osjetiti razočaranje u svoje dijete, a ponekad i u sebe, sumnjajući u ispravnost svojih roditeljskih postupaka.

Djetetovo ponašanje u izvan kuće ne mora uvijek biti u skladu s ponašanjem u kući. Razlike u postavljenim granicama, neprisutnost odraslih ili pritisak vršnjaka, samo su neki od razloga. S odrastanjem, vršnjaci u životu djeteta postaju sve važniji, čime se povećava i njihov utjecaj na dijete. Kao roditelji, i dalje smo prisutni i nezamjenjivi u djetetovom životu, no nismo više u mogućnosti usmjeravati dijete u onoj mjeri u kojoj smo to mogli prije.

Djeca koja se ponašaju nasilno prema svojim vršnjacima, to mogu činiti iz brojnih razloga. Možda ne poznaju bolje načine komunikacije sa vršnjacima, sami su doživjeli ili doživljavaju nasilje, napeti su zbog različitih izvora stresa, priklanjaju se ponašanjima vršnjaka da bi se uklopili ili pak oponašaju stariju braću i sestre, roditelje ili druge važne osobe u svojoj okolini.

Roditelji koji su kod djeteta i sami primijetili sklonost agresivnijem rješavanju svađa, poteškoće s kontroliranjem ljutnje i prihvaćanjem postavljenih granica, trebaju biti manje iznenađeni takvim vijestima.


Nije lako prihvatiti da se naše dijete ponaša nasilno, no poduzimanjem određenih koraka nasilno se ponašanje može zaustaviti, a roditelji kroz svoju ulogu mogu učiniti mnogo.

Po saznanju da je vaše dijete svojim ponašanjem povrijedilo vršnjaka, možda ćete se imati potrebu braniti, imajući osjećaj da ste vi i vaše dijete na jednoj, a drugo dijete, njegovi roditelji, razrednik ili stručni suradnik na suprotnoj strani.
No, svi vi zapravo imate zajednički cilj – zaustaviti nasilje. Da bi se taj cilj postigao, potrebno je pružiti podršku žrtvi, ali i pomoći djetetu koje je bilo agresivno da usvoji druge načine ponašanja. Stoga je u takvim razgovorima važno zadržati smirenost, ispitati što se dogodilo i usmjeriti se na rješavanje nastale situacije.

Ponekad nije lako utvrditi kako je situacija točno tekla, već se moramo osloniti na priče dvoje ili više djece koje su često oprečne. Čak i kad su odrasle osobe bile prisutne u konfliktnoj situaciji, moguće je da im je promaknulo određeno neverbalno ponašanje jednog djeteta koje je potaknulo događaj. Stoga je detaljno analiziranje svakog postupka i izrečene riječi često kontraproduktivno, pa se treba usmjeriti na širu sliku.

Razgovarajte s djetetom o tome što se dogodilo. Pokušajte ostati smireni i bez ljutnje saslušati na koji način ono vidi situaciju. U razgovoru i odnosu s djetetom, iznimno je važno povjerenje koje se mora graditi postupno, uz veliko međusobno poštovanje i razumijevanje. Ukoliko u odnosu ili razgovoru s djetetom osjetite nepovjerenje ili sumnjate u njegovu iskrenost, važno je bez optuživanja i pretpostavljanja podijeliti svoje sumnje s djetetom i zamoliti ga da vam pojasni.

Pitajte dijete kako se osjećalo prije nego što se počelo ponašati agrsivno, kako se osjećalo nakon činjenja nasilja.
Pokušajte razumjeti što se zapravo nalazi iza djetetovog ponašanja, jer što bolje razumijemo djetetovo ponašanje, lakše je prepoznati na što se usmjeriti u rješavanju problema.

Iako može biti teško prihvatiti da naše dijete sustavno usmjerava svoju agresiju prema drugoj djeci, osvještavanje te činjenice je ono što mu može donijeti najviše koristi. Time se naša energija počinje usmjeravati na potragu za mogućim rješenjima, a ne na ignoriranje problema prebacivanjem krivnje na druge.

U razgovoru s djetetom pokušajte ostati smireni, ali jasno izrazite da nećete tolerirati takvo ponašanje. Čak i ako je dijete reagiralo na tuđu provokaciju, pojasnite mu da nasilje ne rješava probleme i ponudite druge mogućnosti. Ukoliko vaše dijete ima poteškoća s kontroliranjem ljutnje ili sukobe rješava agresijom, ponudite mu alternativne načine rješavanja problema. To možete učiniti kroz razgovor ili tako da zajedno s njim "odglumite" određenu situaciju. Potičite dijete da isproba različite uloge te mu svojim primjerom ponudite neke druge načine rješavanja problema. Kroz razgovor ili igru uloga, potičete suosjećanje kod djeteta, što je vrlo važno. Mnoga djeca koja čine vršnjačko nasilje ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im zastrašivanje šteti.

Isto tako, postavite jasna očekivanja i granice, odredite posljedice koje slijede neprimjereno ponašanje i budite dosljedni u njihovom provođenju. Postavljene granice moraju biti jasne, konkretne i dobro definirane te trebaju uvažavati potrebe drugih, ali i potrebe djeteta.

Pojasnite djetetu kakve je posljedice imalo njegovo ponašanje za drugu osobu i pokušajte ga potaknuti da zamisli kako se osjeća osoba prema kojoj se netko ponaša na način na koji se ono ponašalo prema drugom djetetu.


Da bismo znali što je u pozadini nasilnog ponašanja, ponekad razgovor sa samim djetetom nije dovoljan. Posavjetujte se sa školskim pedagogom, psihologom ili defektologom. Svakako potražite mišljenje i djetetovog razrednika. Kako oni vide situaciju? Što vide kao pozadinu djetetovog ponašanja? Kako kroz suradnju vas kao roditelja i škole možete promijeniti djetetovo ponašanje?

Neprimjereno ponašanje prema drugima može biti i posljedica nedovoljno razvijenih socijalnih vještina djeteta. Većina roditelja već od rane dobi uči djecu da budu ljubazna prema drugima, da ih pokušaju razumjeti i da budu spremni pružiti pomoć. Budući da se radi o vještinama, za njihovo su razvijanje potrebne situacije u kojima će ih dijete moći vježbati u uvjetima u kojima se osjeća sigurno. Stoga je dobro osmisliti različite situacije u kojima će djeca moći usvajati poželjno ponašanje. Primjerice, roditelji mogu organizirati rođendanske proslave s djecom, uključiti dijete u izvanškolske aktivnosti kroz koje će razvijati svoje vještine komuniciranja s drugima, kao i samopouzdanje i osjećaj sigurnosti. Ono što također možete učiniti je s djetetom "glumiti" određene svakodnevne situacije s vršnjacima. Pohvalite dijete kada u svakodnevnim situacijama primijeni naučene vještine.

Neka djeca postaju nasilnicima zbog želje da se uklope u društvo ili jer se boje da i sami ne postanu žrtve. Porazgovarajte s djetetom o tome, recite mu da ga razumijete, ali mu objasnite da se nasilje treba zaustaviti. Porazgovarajte s djetetom o drugim mogućnostima kako se može suočiti s time.

Ne zaboravite da su roditelji i drugi članovi obitelji važni uzori po kojima djeca oblikuju vlastito ponašanje. Stoga svojim ponašanjem ukazujte kako se nositi s ljutnjom, kako rješavati sukobe mišljenja, kako postići da nas netko razumije i doći do kompromisa bez agresije i zastrašivanja. Ukoliko se u svojoj okolini dijete susreće s agresijom, ono će usvojiti takvo ponašanje. Obratite pozornost na način na koji disciplinirate dijete. Fizičko kažnjavanje uči dijete da je agresija primjeren način rješavanja problema.


Ukoliko osjetite da vam je potrebna pomoć vezana uz djetetovo nasilno ponašanje, ne ustručavajte se posavjetovati sa stručnjacima. Oni vam mogu biti velika podrška. Svojim znanjem i iskustvom će vas usmjeriti na kvalitetne i dugoročne promjene.

Pomoć stručnjaka je dostupna u obrazovno-odgojnim ustanovama i u privatnim praksama i savjetovalištima. Ukoliko ste iz Zagreba, možete se obratiti besplatnom Savjetovalištu za djecu i roditelje Hrabrog telefona. Pomoć možete potražiti i u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba , gdje kroz savjetovanje ili psihoterapiju možete doprinijeti pozitivnoj promjeni ponašanja djeteta. Ukoliko niste iz Zagreba i niste u mogućnosti doći u Zagreb, možete se obratiti putem savjetodavne linije (0800-0800), e-maila: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript , chata ili foruma, a vezano za informacije o savjetovalištima u mjestu u kojem živite.

I za kraj, roditelji, ne zaboravite – upravo vi imate jednu od najvažnijih uloga u smanjivanju međuvršnjačkog nasilja, odgajajući svoju djecu s puno ljubavi i razumijevanja. Ljubav, pažnja, roditeljska prisutnost, postavljanje granica i zaštita od nasilja u djetetovoj okolini, na TV-u i internetu, zasigurno će dovesti do pozitivne promjene u djetetovu i vašem životu.

Roditeljstvo je težak posao koji uključuje zadovoljavanje osnovnih djetetovih potreba poput hrane i fizičke sigurnosti, ali i emocionalnih potreba, što se postiže odgojem.

Odgoj djeteta podrazumijeva toplinu, razumijevanje, ljubav, podršku i ohrabrenje koju roditelj pruža djetetu, ali i kontrolu koju čine roditeljska očekivanja, zahtjevi i nadzor. Ta se kontrola, međutim, može protezati od potpune kontrole do zanemarivanje djeteta. Obzirom na te dvije dimenzije odgoja, postoje različiti odgojni stilovi od kojih svaki na drugačiji način utječe na razvoj djetetove ličnosti.

Najpoznatiju teoriju roditeljstva je zasnovala psihologinja Diana Baumrind, 1960. godine. Ona je analizirala načine ponašanja roditelja u odgoju djece i razradila tri kategorije roditeljstva, kasnije proširene na četiri.

Četiri tipa roditeljskog stila odgoja:

AUTORITARNI odgojni stil naziva se još i krutim i strogim odgojnim stilom.

On podrazumijeva odgojni stil u kojem roditelji postavljaju velika očekivanja i zahtjeve pred dijete, provodeći strogi nadzor i kontrolu. Pri tome djetetu ne pružaju dovoljno topline i podrške.

Roditelji su usmjereni na postavljanje granica i pravila, skloni su kažnjavanju u situacijama kada se isto ne poštuje ili se prekrši. Glavni odgojni cilj ovog stila je učenje samokontrole i poslušnosti djeteta autoritetu, a odnos roditelj – dijete se temelji na odnosu nadređenosti i podređenosti.

Takva su djeca često nesigurna i povučena, ali mogu biti i agresivna te niskog praga tolerancije na frustraciju. Često su nepovjerljiva, neuspješna u rješavanju problema i stalno brinu kako udovoljiti roditelju/autoritetu.

AUTORITATIVNI odgojni stil naziva se još i demokratski i dosljedan. To je stil koji kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu.

Roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta. Provode nadzor i imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima ponašanja, ali uz ljubav, podršku i emocionalnu toplinu. Potiču djetetovu znatiželju, kreativnost, samouvjerenost i nezavisnost emocija. Vode računa o djetetovim osjećajima i potiču dijete.

Takva su djeca samopouzdana, sigurna u sebe, visokog stupnja samokontrole i odgovorna.


PERMISIVAN odnosno popustljiv odgojni stil podrazumijeva emocionalnu toplinu, ali slabu kontrolu.

Takvi roditelji su pretjerano emocionalno osjetljivi, pružaju veliku ljubav, podršku i emocionalnu toplinu, ali postavljaju male zahtjeve. Imaju slabu kontrolu, bez postavljanja granica nad djetetovim ponašanjem. Primarno zadovoljavaju sve djetetove zahtjeve i želje.

Takva djeca su često nesigurna, nesnalažljiva, impulzivna i slabe samokontrole. Sklona su agresivnosti kada se susretnu s ograničenjima i trenutačnom neispunjavanju želja i zahtjeva.


INDIFERENTAN odnosno zanemarujući odgojni stil podrazumijeva slabu kontrolu, uz emocionalnu hladnoću roditelja.

Roditelji postavljaju male zahtjeve, nemaju kontrolu nad djetetovim ponašanjem, djetetu ne postavljaju granice. Emocionalno su hladni, nezainteresirani za djetetove aktivnosti, zaokupljeni su sami sobom. Rijetko iskazuju roditeljsku ljubav.

Takva djeca su često neposlušna, neprijateljska, niskog samopoštovanja i sklona delikventnim oblicima ponašanja. Bazično se osjećaju nesigurnim, promjenjivog su raspoloženja i slabe samokontrole.
Za razliku od većine dragocjenih stvari, djecu ne dobivamo s uputstvima. Iako roditelji najčešće žele najbolje svome djetetu, to nije garancija da će njihov odgojni stil biti dobar i njihovo dijete učiniti sretnim i uspješnim.

Svojoj djeci trebamo biti sigurna baza koja im i kroz pravila u odgoju pokazuje da su vrijedna i važna. Stoga roditelji trebaju preispitivati svoj odgojni stil te biti svjesni da su savjet ili preporuka stručnjaka uvijek dobrodošli.