Piše: Sandra Vuk, učiteljica

Današnji desetogodišnjak teško može kontrolirati svoje postupke, ali zato uvijek zna što je netko drugi napravio ili rekao.

Ovo su neke od svakodnevnih situacija u radu s desetogodišnjacima koje nikako ne mogu promijeniti.

a) Biti prvi – to je najvažnije

Svejedno je je li riječ o čitanju naglas ili odlasku do knjižnice – najvažnije je biti prvi. Bez obzira na to što sam im govorila o tome da je svako mjesto jednako važno, da će i prvi i sedmi dobiti užinu, na zvuk zvona većina je dječaka u mojem razredu u niskom startu. Obilježje je želje da se bude prvi i uvijek podignuta ruka. Možemo pjevati, mogu ispitivati, mogu tražiti da mi pokažu nešto na zemljovidu – neki učenici baš uvijek imaju ruku u zraku i žele biti PRVI.

b) To nisam ja, to je…

Kad učenici počnu raditi nešto što ne smiju, uvijek se nađe netko tko će, bez obzira na to jesam li ga vidjela ili ne, tvrditi jasno i glasno: "To nisam ja!" Jučer je, čim sam zatvorila vrata učionice, jedan učenik hodao vukući gumene potplate tenisica po podu i na taj način stvarao buku. Na moje pitanje zašto to radi, njegov je odgovor bio: "Nisam ja!" Stajali smo na hodniku i gledali se kao da je obračun kod O. K. Corrala, ali on nije odustajao i razvila se priča… Učenik je tvrdio da je netko drugi to radio, zatim da mu je netko pokazao kako proizvesti taj zvuk, ali ON nije, on je samo želio ispitati može li to napraviti baš kad sam okrenula leđa. Na kraju sam odustala iako sam bila svjesna da to nije dobar primjer ostalima.

c) "Šefice" u razredu

One s vremena na vrijeme prošeću učionicom i održe prodiku nekome iako to od njih ne tražim. Katkad znaju samoinicijativno skinuti radove s panoa jer smatraju da je vrijeme za nove. Isto tako, znaju prići brbljavcu i tiho mu zaprijetiti, a ja u čudu gledam kako se ponašaju. Kad ih pokušam upozoriti na njihovo ponašanje, one slegnu ramenima te vrebaju neku novu žrtvu u razredu. One prve jure po krede i sve znaju – tko je što platio, tko kasni s plaćanjem, znaju tko je bolestan i koju bolest ima. Katkad im kažem neka vode brigu o sebi, ali najčešće se prave da me ne čuju dobro.

d) Šetači

Oni uvijek moraju biti na mjestu događaja, stoga ih ne privlači mirno sjedenje u klupi. Oni uvijek šeću. Uvijek su kod nekoga jer moraju posuditi nešto što nisu donijeli, provjeravaju imaju li drugi bolju užinu itd. Šetači nemaju mira, nemaju dovoljno koncentracije da završe vlastiti zadatak. Međutim, vrlo dobro znaju je li zadatak završio učenik u zadnjoj klupi. Da bih preduhitrila njihov nemir, često ih zaposlim nekom aktivnošću. Na taj se način smire i bolje rade.

e) Na kraju ostaju oni koji uvijek kao opravdanje imaju izgovor da ih je netko NAGOVORIO. Oni nemaju svoje mišljenje, ali imaju dobro srce. Prijatelji ih lako mogu nagovoriti na svašta. Katkad se čudno glasaju cijeli dan jer im je netko rekao da će to naljutiti učiteljicu. Drugi put trče hodnikom jer je opet netko rekao da je to baš odlično, treći put odlaze u neku drugu učionicu i, kao slučajno, guraju drugu djecu. Kad ih se suoči s posljedicama, odgovaraju: „Nagovorili su me.“ To su učenici dobra srca. Kad ih ulovim u nedjelu, od mojeg se prijekornog pogleda odjednom smanje desetak centimetara, a vrlo često im se oči napune suzama jer znaju da su ulovljeni.

Takvi oblici ponašanja učenika mojeg razreda nisu ništa drukčiji nego što su bili prije tri godine kad sam također imala četvrti razred. To znači da je to karakteristično za tu dob. Jedina je razlika u tome što se sada znatno više učenika tako ponaša. Prije sam imala troje ili četvero takvih učenika, a u ovom ih je trenutku gotovo polovica takvih (13). Nije lako, često ih u brbljanju zaustavim poslovicom: "Ne možeš svakom loncu biti poklopac!"

Posebno naporno zna biti kad bi htjeli znati kada idemo nekamo, kamo idemo, zašto nešto radimo ili putujemo te kad bi htjeli imati glavnu riječ u organizaciji.

O svemu tome vodim brigu, puno razgovaram s učenicima, pa moj učenik Jan zna reći: "Dovoljan je Vaš pogled i sve znam!"

Kad se dijete vrati iz vrtića ili škole, najčešća pitanja koja će čuti od roditelja glase; "Kako je danas bilo, što ste radili?", "Je li danas bilo sve u redu?" Ista pitanja, ukoliko su u prilici, roditelji postavljaju i odgajateljici ili učiteljici svojeg djeteta.

Roditelji ta pitanja smatraju poželjnima jer time pokazuju interes za dijete, ali i određenu kulturu ponašanja kojom svojoj djeci pružaju primjer. I djelomično su u pravu. Zašto djelomično?

Djeca na ova pitanja često odgovaraju s kratkim i nezainteresiranim; "Ništa", što zbunjuje ili zabrinjava roditelje.

Djeca žive u trenutku

U ranoj dobi, djeca ne zaustavljaju svoje vrijeme promišljajući o svemu što se događalo tijekom dana. Kad dođete po dijete u vrtić ili po dijete koje je nedavno krenulo u školu, ono se "resetira" - veseli vam se i eventualno pomišlja na ono što slijedi. Pitanjima iz primjera, odrasli očekuju izvještaj, što je malom djetetu gotovo nemoguće. Pustite dijete neka uživa u vašem zagrljaju i ponovnom susretu s vama, a i vi učinite isto. Ono što odmah želite čuti, čut ćete od djece nešto starije školske dobi, a od manje djece tempom i na način koji njima odgovara.

Pokušajte izbjeći ista pitanja

U suprotnom, ta će pitanja djetetu postati odbojna ili će ih jednostavno prečuti. Događa se i da dijete svojim odgovorom samo pokušava "ispuniti zadatak". 

Budite otvoreni

Djeca svoje svakodnevne aktivnosti doživljavaju drugačije od odraslih. Ono što se odraslima čini važnim, djeci možda nije vrijedno niti spomena. Npr., s koliko djece su se igrali i jesu li pojeli juhu. Kako onda doći do nama dragocjenih informacija? Primjerom.

Djeci možemo dati primjere komunikacije na različite teme, pa tako i na temu razgovora o provedenom danu. Pred djetetom porazgovarajte na tu temu s članom obitelji ili prijateljem, ispričajte djetetu kako ste vi proveli dan. Učinite to na zabavan i poticajan način.

Pri susretu, zagrlite dijete, nasmiješite se, pozdravite se veselo, ne trebate se uvijek prepustiti žurbi. Dijete će biti sretno i opušteno. Nemojte s vrata zapitkivati. Razgovarajte neobavezno na putu do kuće, pričajte djetetu o svojem danu, je li vas nešto toga dana posebno razveselilo, možda čak naljutilo. Dok prepričavate, činite male stanke, ostavite djetetu vremena da se zainteresira i pita vas nešto.

Na ovaj će način dijete uvidjeti što se sve zapravo događa tijekom dana, i kako je ugodno to podijeliti s dragom osobom. S vremenom, samo će poželjeti pričati vam o svojem danu, čime će razvijati potrebu i naviku dijeljenja važnih informacija s vama.

Više:

• Kako razgovarati s djecom

• Pitanja koja usrećuju djecu

• Komunikacija sa školarcem