Ako nas itko može istovremeno zbuniti i iznenaditi svojim izjavama, to su onda djeca! Upravo se u takvoj situaciji nedavno zatekla naša novinarka i kolumnistica Jelena Sekovanić.

Moj je mališan, u jednom razgovoru vođenom u vrtiću između svojih prijatelja i teta, izjavio kako želi, kad odraste, biti smetlar. Djevojčice su uglavnom poželjele biti pjevačice, plesačice i glumice, dok bi dečki najradije bili policajci, specijalci, astronauti, možda pokoji  mehaničar... i jedan smetlar.

Donedavno je i moj sin maštao o karijeri glumca i pjevača, pa me sadašnja izjava skroz iznenadila. Njegovo jednostavno objašnjenje bilo je kako želi biti običan čovjek, u tom smislu da zadrži svoju privatnost. Mora da mu se slava naših poznatih osoba učinila prenapornom. Iako veoma primamljiv, ni takav način života nije nimalo lak.

Razmišljajući o njegovim izjavama, moju zbunjenost su potukli čvrsti argumenti da mi je sin na dobrome putu da jednog dana izraste u radišnog čovjeka.

I baš zato što je "izabrao" jedno od najtežih i najneprivlačnijih zanimanja koja postoje, shvatila sam koliko drugačije djeca mogu gledati ovaj svijet i sve stvari i događaje koji nas okružuju. Za većinu odraslih, smetlar je onaj koji nije htio učiti ili nije imao mogućnosti za školovanje, možda je bio prisiljen prekinuti isto ili je možda čak i školovana osoba koja već godinama ne uspijeva pronaći neki bolji posao pa je primoran raditi upravo ovaj.

U dječjim očima, smetlarski je posao super, mada je poprilično težak i nije ga lako obavljati, naročito po snijegu i ledu ili po vjetru i kiši. Ali mogu se voziti na velikom kamionu s velikim rotirajućim narančastim svijetlom, koji prilikom vožnje unatrag proizvodi onaj zanimljiv zvuk. Naposljetku, netko nam mora i kante isprazniti, a kasnije se stričeki smetlari brinu da svaka vrsta otpada dođe u svoje reciklažno dvorište kako bi pomogli prirodi u njenom očuvanju.

Za početak, moj sin je shvatio da postoje lakši i teži poslovi, da svako zanimanje ima svoje čari i nedostatke, da je rad ono što nas pokreće i oplemenjuje i ono najvažnije, da nema posla kojeg se čovjek treba sramiti, ma koliko neugodan bio, ako je taj posao pošten i ako svojim trudom i marljivošću dobijemo rezultate.

Znam da će se tijekom njegovog odrastanja još mnoga zanimanja izredati u njegovim mislima. Samo neka želja za radom, napretkom i poštenim poslom ostanu postojani, ma kako daleko nas njegovi snovi odveli.

Nadajmo se da će sreća biti naklonjena našim mališanima tijekom njihovog školovanja i prilikom odabira njihovog zvanja.
Neka ih odabrani posao u cijelosti ispunjava, neka ga rade s puno entuzijazma i pošteno, i neka ne zaborave biti sretni!