Vjeverica ubacuje u duplju prikupljene plodove i gleda Medu koji leži pored stabla.

Vjeverica: Ti si, Medo, čini se, prava lijenčina, uopće se za zimu ne pripremaš.

Medo: Ma spreman sam ja, cijelo ljeto sam jeo. Trbuh mi već puca i stalno mi se štuca. Hik!

Vjeverica: Čime si se hranio, kad si se tako udebljao?

Medo: Jeo sam jabuke, kruške, kupine…., a i meda sam malo pčelama krao.

Vjeverica: Što?! Krao?! E, pa sram te biti može, nepristojni stvore! Zar te mama nije poučila da ako nešto tuđe želiš, to moraš lijepo zamoliti i, ako ti daju, lijepo se zahvaliti?

Medo: Ma, učila je mama mene, ali pčele imaju žalac i izbole bi me gore nego kakav opasan komarac.

Vjeverica: Medo, obećaj mi da tuđe nećeš bez pitanja uzimati i da ćeš uvijek lijepo zamoliti.

Medo: Dobro, obećajem da ću se upristojiti. Nego, zašto ti trebaju toliki lješnjaci, orasi, žirevi; što će ti to?

Vjeverica: To je moja zimnica. Prije snijega moram sve u svoju duplju spremiti. Zimi nema u prirodi hrane i ja sakupljam sve štogod ovdje stane. To mi je hrana za duge zimske dane. A gdje ćeš ti prespavati zimski san, jesi li već negdje pronašao stan?

Medo: Ne, mama mi je nastradala od zločestih lovaca i nije mi stigla pokazati gdje ću zimu prespavati. 
                        
Vjeverica: Oh, jadni Medo! Djeco, hoćemo li pomoći medi pronaći stan?

Djeca: Da!

Vjeverica: Dobro. Medo, pričekaj da spremim zimnicu pa ću te odvesti do tri stara hrasta ispod čijih korijenja se krije špilja krasna. Tu ćeš se od snijega skriti, spavati i proljeće sanjati.

Medo: Puno ti hvala, Vjeverice draga! U znak zahvalnosti moje, poklanjam ti jabučice svoje.

Vjeverica: Hvala, Medo. Kad pojedem ove plodove, jabukama ću očistiti zubiće!