U jednom voćnjaku začula se graja – svađaju se jabuka i kruškica mala. Od tolike vike sve se krošnje tresu, stabla im se njišu k'o da su na plesu. Galama je silna uplašila miša, pa on šmugnu u rupicu, dok se stvar ne stiša. I ptičice male pobjegle iz voćnjaka; prepale se jadne, pobješnjelih voćaka. Šljive se umirile, vide - loše se piše, pa u tišini, s grana mirno vise.

A što je prethodilo svoj toj svađi? Odgovor na vječno pitanje:Tko je ljepši, tko je slađi?

Jabuka se danima u voćnjaku hvali:
- Kraljica sam svega voća, to zna i bebač mali.

Kruškicu je takva umišljenost zasmetala, pa je jabuku pristojno opomenula:
- Kako se možeš tako hvaliti pred svima, svako je voće puno vitamina. Svi smo jednako važni, i zbog nas su djevojčice i dječaci zdravi i snažni.

Jabuka: Da, ali ja sam ukusna i u džemu, i u kolačima, a i dobro služim zdravim zubima.

Kruškica: Ma ista je stvar i s nama; svježa ili kuhana - svi smo zdrava hrana. A i nije lijepo sebe hvaliti, a druge ponižavati.

Jabuka: Oprostite, drage kruške i šljive, ne znam što mi je bilo, mora da mi se od ovog zadnjeg nevremena u glavi pomutilo. Kumo Kruškice, za ispriku ti šaljem pusice i pusice.

Kruškica: Isprika ti je, kumo, prihvaćena. A sada neka nas u miru griju sunčeve zrake, jer smo zahvaljujući suncu djeci sočne i slatke.