Zašuškala jesen iznad naših krovova.
Zašuštalo lišće pod nogama.
Zalelujale se trave,
Zaljuljale se misli u glavama.

Stropoštala se kiša kroz žljebove naših domova.
Dječji step po obližnjim lokvama.

Zanijelo nas Sunce svojim toplim sjajem,
Tihom srećom,
Novim nadama.

Šetnja po otpalom, suhom lišću doista može biti čarobna, jer svaki korak pruža slobodu u neistraženo. Upravo u takvu malu šetnju uputila sam se neki dan sa svojom obitelji.

Okupani toplim jesenskim suncem, svratili smo do obližnjeg parka, prepunog otpalog lišća. Privučeni čarolijom jeseni, zatrčali smo se u paletu šarenih boja.

To bezbrižno hodanje zanijelo nas je svojim blagim šuštanjem. Kao da je svaki list prepričavao svoju nedovršenu priču, upućenu upravo nama. Zašuštalo je ako smo ga uhvatili rukama, zašuštalo je pod nogama. Pri svakom pokretu nasmijavalo nas je svojim nježnim šumom koji nam je škakljao uši, obraze, dlanove, a vjerojatno i stopala.

Pod dječjim cipelicama šuštalo je još nježnije i mekše.

Razbibrigom prožeto iskustvo.