Jednom prilikom zatekoh samu sebe bez teksta. Doslovno. Totalno sam bila bez ijedne ideje, a preda mnom je bio važan zadatak – napisati novu priču. Kako sam samoj sebi odavno postavila osnovno pravilo da nikada ne izmišljam priče i događaje o kojima želim pisati, jer jednostavno nisu toliko dobri kao oni koje čovjek stvarno proživi, tako sam se i sada vodila tim svojim pravilom.

Vidjevši me zamišljenu, moji mališani dotrčaše do trosjeda na kojem sam sjedila. Stisnuvši se uz mene, sin me blago upitao o čemu razmišljam. Istu brigu uvidjela je i moja malena kćerkica koja je još bila premala da bi govorila, pa me samo tihim glasićem dozvala i nježno zagrlila. Nastojala sam što jednostavnije objasniti im moj zadatak i kako trenutno ne znam o čemu bih pisala. Sin je nato zaključio kako bih ponovno mogla pisati upravo o njima i o tome koliko ih volim.

Ljubav! Ta divna ljubav o čijoj zagonetnosti sam pisala u adolescentskoj dobi, čarolija ljubavi kojom sam protkala svaki stih u vrijeme zaljubljenosti, sigurna i nježna ljubav koju sam uvijek spominjala kad bih pisala o svojim najmilijima. Oduvijek moja najmilija tema...

U par sekundi, moj je problem bio riješen. Kćerin zagrljaj i sinove riječi protresli su moje misli. Dobila sam ideju ne samo za još jedan tekst, već za pregršt novih priča i pjesama koje ionako svakodnevno zajedno stvaramo i zapisujemo u našim srcima i sjećanjima.

Iako znam da nisam jedina koja obožava svoju djecu i poznato mi je da su sve majke u stanju hvaliti se njima danonoćno, samo neke umiju te doživljaje i osjećaje pretočiti u pjesmu ili priču. Ponekad je puno lakše pronaći se u nečijem tekstu, biti dio nečije ispričane priče ili stih u nečijoj pjesmi. Pričajući o ljubavi, o toj nepresušnoj temi, postajemo svevremenski i vječni, bez obzira koja vrsta ljubavi to bila. Jer svi mi volimo zbog ljubavi same, jer je divna i uvijek nam se vraća.

Zato pišem o ljubavi, da se lakše pronađemo u njoj.

"Iz nekog razloga (te) volim.
Ne slučajno.
Ne površno.
Ne neodlučno.
Već svakim dahom svojim!"