Dok sam se šetala našim vrtićem, spazila sam sivocrveni vremeplović. Sjela sam u njega i slučajno dodirnula neku spravicu. Vremeplović se pokrenuo i za nekoliko sekundica zaustavio se na nepoznatoj zemljici. Prva stvarčica koju sam vidjela je zeleno drvce, a na jednoj grančici bila je slatka ptičica. Pozdravila sam krasnu ptičicu i krenula svojim putićem sa svakakvim mislima. Moj putić je zaustavila jedna nepoznata djevojčica. Počele smo pričati i saznala sam da se čudna, zbunjena curica zove Mateica. Rekla mi je kako voli mnoge pjesmice te mi je otpjevala njenu najdražu pjesmicu "Lijepa rječica". Imala je predivan glasić. Prošetale smo se zelenom travicom. Pričale smo o pjesmicama, pričicama, životinjicama... Na kraju smo se čak i uslikale, ali malo poslije, ispred nas je stajao vremeplović, isti onaj koji sam vidjela u našem vrtiću. Objasnila sam Mateici da moram ići kućici. Sjela sam u vremeplović i za nekoliko sekundica sam bila u vrtiću. Sličicu Mateice i mene sam uokvirila da se zauvijek sjećam ovog posebnog, magičnog dana.