Luca Mamić

Našla mala Mia olovku na putu, 
čudnih nekih boja, ni plavu ni žutu.
Ljubičasto-zelena, pa kraljevski plava.
Okrene ju Mia - na njoj zeko spava.

Opet Mia okrene, mamila joj prste,
poče pisat njome, sve želje su čvrste.
Prvo crta sladoled da ga baki dade,
stvori se baš prevelik, prepun čokolade.

Ushićena Mia sad nacrta i cvijeće,
da ga dadne mami da u vazu meće.
Zamirisa cvijeće i raširi lati,
tad nacrta bubanj da ga dade tati.

Nacrta i lekeli da ih Pupi dade,
drugoj baki, djedovima, more čokolade.
Teti, ujki, striki, Porše plavo-rozi,
al’ sa jednom molbom: "da prebrzo ne vozi."

Brže-bolje ona nacrta i more,
da se može kupati od jutra do zore.
Dvorac bajni, prepun princeza, prinčeva,
nasred dvorca raste drvo zlatnih želja.

Prvo mir u svijetu, dom da svatko ima.
Zatim brdo sreće da se dijeli svima.
U Africi bezbroj pumpi, da vode imaju.
A velikog Boga nacrta na kraju.

Pa Mu reče slatko, glasom umiljatim:
"Šećer je na kraju, Tebe zlatom zlatim.
Ti olovke čarobne svud po svijetu dijeli,
nek se svako dijete kao ja veseli."