Ne želim pametnijeg i bržeg trogodišnjaka, želim samo trogodišnjaka.

Upala sam u zamku. Zamku koja kaže da svoje dijete trebate upisati na sve što vam je dostupno. Lista uključuje; gimnastiku, plivanje, nogomet, glazbenu školu, slikanje, rolanje, ples, judo i hokej. I to sve prije četvrte godine.

Većinu toga smo isprobali iz puno razloga, ali glavni je bio taj što sam mislila da će moj sin biti sposobniji zbog mojeg truda da ga uključim.

Nešto se promijenilo prošle godine, i ne samo da sam uvidjela da se nijedna od tih aktivnosti ne sviđa mojem sinu, već sam uvidjela da se ne sviđaju ni meni.
On je mrzio gimnastiku, u glazbenoj školi je trčao uokolo i vikao, odbijao je izaći na teren tijekom nogometa, plakao je na plesu i nije želio nositi kacigu na hokeju.

Stalno sam ga požurivala s jedne stvari na drugu, znojila se i borila kako bih dobila neku reakciju s njegove strane. Zapravo nisam voljela buđenje u 9 za satove plivanja subotom ujutro ni trening nogometa četvrtkom u vrijeme večere. Voljela sam večerati kod kuće, a da subota bude dan kad smo svi skupa doma.

Moja potreba da osiguram svom sinu "zabavu", utjecala je i na ostale članove obitelji. Moji roditelji bi se pojavili nakon mojeg uzbuđenog poziva da sam ga upisala na novu aktivnost, a onda bi ga vidjeli kako se muči. Čak sam natjerala sestru da ga vodi na prvi tečaj plesa, s kojeg su se vratili uz povrat novca. Uvijek nam je rečeno isto: "Ne sviđa mu se."

I tako sam prestala. Prestala sam se zamarati onime što drugi rade sa svojom djecom. Prestala sam očekivati od svog sina da sudjeluje u svemu i pustila ga da bude trogodišnjak. Život nam je postao puno mirniji. I jeftiniji. Radimo stvari u kojima uživa, kao što su vožnja biciklom, šetnje sa psom i igra s vlakićima.

Htjela sam da se dogodi nešto što se nikada ne bi dogodilo. Moj sin je posve zadovoljan kad smo u parku ili kod kuće u dvorištu. Moja očekivanja o njegovom sudjelovanju u svemu, bila su puno previsoka. Prestala sam brinuti o svakom istraživanju koje se pojavilo, govoreći koliko će pametnije i brže biti dijete, ako radi ovo ili ono. Moj sin trenutno ne treba biti pametniji od trogodišnjaka. Ima dana kada je pametniji od mene i mog muža zajedno.

Naučila sam da ništa ne valja požurivati, nego pustiti da se samo dogodi, jer vrijeme prebrzo prolazi i često čeznem da ga mogu vratiti. Svi trenuci i prekretnice u životu prolete pred očima roditelja, pa umjesto forsiranja želim uživati u njima.

Sada samo želim da moj sin bude trogodišnjak. O četverogodišnjaku ću se brinuti iduće godine.