Jednog adventskog jutra, mamu je probudilo zveckanje posuđa u kuhinji. Kad je ušla u kuhinju, imala je što i vidjeti! Njena je osmogodišnja kćerka Marija u jednoj ruci držala nekakav papir, a drugom je miješala jaja i šećer.

- Marija, što radiš ovako rano?

- Pravim božićne kolačiće!" - oduševljeno odgovori Marija.

- Pokušavam slijediti upute iz recepta, ali mi ne ide baš najbolje. - prizna Marija mami.

- Zašto mene nisi čekala? Ti si premala da bi sama mijesila kolačiće.

- Želim obradovati baku Milku. Ona nema nikoga svoga i prestara je da bi pravila kolačiće, a Božić je za dva dana.

- Dobra moja djevojčice! Ti znaš da ja svake godine baki Milki odnesem tanjur kolača, zašto si se mučila?

- Znam mama, ali ja sam je htjela obradovati!

- U redu draga, ja ću ti pomoći.

Mama i mala Marija zajedno umijesiše keksiće i učas je zdjelica bila puna keksića u obliku anđela i zvijezdica. Marija složi pun tanjur i odnese baki Milki još tople kolačiće. Ubrzo se vrati sa smiješkom na licu, u ruci držeći šarenu pletenu torbicu.

- Što kaže baka Milka? - upita mama.

- Rekla je da joj je to najljepši poklon koji je ikada dobila! Poljubila me je, a iz očiju su joj kapale suze, kaže da su to suze radosnice. Iz svoje stare, drvene škrinje izvadila je ovu prekrasnu torbicu, u nju stavila ove pletene čarape, divno ukrašene, da mi, kaže baka Milka, griju nožice i vrećicu punu krupnih lješnjaka za tebe, tatu i braću. Ja sam joj rekla da mi ne treba ništa dati, ali ona kaže da su torba i najljepše čarape čekali baš mene i da sam ja njezin mali anđeo koji joj je uljepšao božićne blagdane.

- Moja draga, milostiva kćeri, tako se ponosim tobom! Bit Božića i jest misliti na potrebite i činiti dobra djela. Želim da takvo čisto i dobrostivo srce imaš cijeli život!