Na vrhu jednog brežuljka, jedan pokraj drugoga, niknuli Hrast i Trešnja.
Kako su rasli, njihove su se grane toliko isprepletale da se činilo kao da imaju jednu, zajedničku krošnju.
Zimu je zamijenilo proljeće i Trešnja je odjenula raskošnu, proljetnu haljinu istkanu od bezbroj sitnih, bijelih cvjetova.

- Zaista sam ja jedno jako sretno stablo... - reče Hrast.

- Zašto? - upita Trešnja.

- Zato što svoje mjesto pod suncem dijelim s tobom koja si najljepše stablo na svijetu.

- Ma daj, što pričaš? - posramljeno prošaputa Trešnja.

- Istina je. Zar ne shvaćaš da si posebna? Tvoja krošnja je uvijek puna života. U proljeće pčele i leptiri sišu tvoj cvjetni prah, ljeti ptice kljucaju tvoje rumene plodove. U krošnji ti čas zuji, čas cvrkuta, a ti strpljivo sve podnosiš i svake si godine sve raskošnija i ljepša.

- Pa, hvala ti na lijepim riječima. Ja se tebi divim zbog tvoje snage i otmjenosti. Meni je drago da stojiš pored mene jer me tvoja snažna, gusta krošnja štiti od udara nemilosrdnog sjeverca.

- Želim ti nešto predložiti i molim te, nemoj me odbiti.

- Reci Hraste, ako mogu, rado ću ti pomoći.

- Udaj se za mene! Budi moja mladenka u prekrasnoj bijeloj haljini. Ptice, pčele i leptiri neka budu naši svadbeni kumovi. Želim da cijela šuma zna da se volimo ti i ja!

- Na ovom brežuljku bih jedino pored tebe stajala. Prihvaćam tvoju prošnju jer sam zaljubljena u tebe i tvoju krošnju!

Svjedočeći ovoj ljubavi, majčica Priroda pokloni Trešnji, posred krošnje bijele, najljepši buket od vječne imele.

I danas sretni stoje isprepletenih grana; mladoženja Hrast i Trešnja-njegova mlada.