Našemu gospodinu Kolbabi, po zvanju poštaru i listonoši, nekako je dosadio njegov poštarski zanat: koliko se samo jedan listonoša nahoda, natrči, najuri, naleti, nagazi i nabježi, a iz dana u dan mora prijeći dvadeset i devet tisuća sedamsto trideset i pet koraka, u što ulazi osam tisuća dvjesto i četrdeset devet stuba gore i dolje, onda ta pisma koja raznosi, to su ionako sami obrasci, računi i druge gluposti koje nikomu ne donose ni trunka veselja; pa taj poštanski ured, to je tako neveselo i dosadno mjesto na kojem se nikada ne događaju nikakve bajke.

Tako je i još kojekako mrmljao gospodin Kolbaba, žaleći se na svoje poštarsko zvanje. Jednom je tako, sve od žalosti, sjeo u pošti kod peći i zaspao, ne primijetivši da je već šest sati; a kad je odbila šesta ura i svi drugi oštari otišli i zatvorili poštu, gospodin Kolbaba ostao je unutra zaključan i mirno spavao.

Moglo je biti oko pola noći kada ga je probudio nekakav štropot, kao kad miševi tapkaju po podu. Aha, pomislio je gospodin Kolbaba, ima ovdje miševa; trebalo bi im postaviti stupicu. Gleda on tako okolo i traži miševe, kad ono – nisu to nikakvi miševi, nego poštanski patuljci. To su vam majušni i brkati čovječuljci, otprilike kao omanji primjerak vijandotske kokoši, ili kao vjeverica ili zec, tako nekako; a na glavama imaju kape kao pravi poštari i nose pelerine kao pravi listonoše. Uf, rekao je gospodin Kolbaba u sebi, ali inače nije ni prozborio, ni beknuo, ni pisnuo, da ih ne uplaši.

Vidi, vidi, jedan je poštanski patuljak slagao pisma koja će gospodin Kolbaba raznositi sljedećeg jutra, drugi je razvrstavao poštu, treći je vagao pakete i na njih lijepio ceduljice, četvrti se ljutio što kutija nije vezana po propisu, peti je sjedio na šalteru i prebrojavao novac, kao što rade poštanski službenici.

"Mogao sam i misliti", mumljao je taj patuljak, "taj se poštanski čovjek opet preračunao za jedan novčić; moram mu to ispraviti." Šesti patuljak sjedio je za telegrafom i otkucavao brzojav, nešto kao: tak-tak tak tak taktaktak tak.

No gospodin Kolbaba razumio je što javlja. Na običnom jeziku bilo je to: "Halo, ministarstvo pošta? Ovdje poštanski patuljak broj sto trideset i jedan. Javljam da je sve u redu, stop. Kolega vilenjak Brljobrk kašlje, prijavljuje bolovanje, nije došao na posao, stop. Pozdrav, stop."