Davno nekada živio je jedan kralj. Bio je mudar i dobar, pa ga je njegov narod volio i poštovao. Kralj je imao nekoliko kćeri. Među njima se ljupkošću i ljepotom isticala najmlađa kći. Sunce se, na svom nebeskom putu, zagledano u šarenilo zemaljsko, svaki put zaustavljalo nad najmlađom kraljevom kćeri. Takva ljepota nigdje i nikada nije viđena. U blizini kraljeva dvorca prostirala se velika i tamna šuma. U njoj je rasla lipa. Stara, prastara, velika. Pod lipom je bio bunar. Dubok, zagonetan.
Samo mu se bljeskala crna površina vode. Okolo trava na proplanku, a sve dalje unedogled prostirala se gusta šuma. Najmlađa kraljeva kći je često, za ljetnih dana, dolazila u šumu. Voljela je sjediti kraj starog bunara. Zagledana u njegovu tamu, osjetila bi strah. Ali toplo sunce i blizina očeva dvorca otjerali bi strah. Uto bi, s grane na granu, proskakutala vjeverica. Zapjevala bi ptica. Lipa mirisala. I kraljevna bi uzela svoju zlatnu loptu, bacila bi je visoko u zrak, pa dočekala, radosna, u ruke. I opet bacala i dlanovima je hvatala. Činilo se da ništa tako ne voli kao tu svoju zlatnu loptu i igru s njom. A jednoga dana, lopta odskoči, odbi se i pljusnu u tamne dubine bunara. Tonula je dugo dok se sasvim ne izgubi iz vida. Kraljeva kći zaplaka. Mislila je da je loptu zauvijek izgubila. Uto začu kako netko govori:
– Zašto plačeš, kraljevno? Kakva te nesreća zadesila? Svojim suzama uznemirila si vodu moga bunara!
Djevojka se uplaši. A još više se začudi kad shvati da joj to govori jedna žaba. Iz crne vode bunara virila je velika ružna glava žabe.
– Plačem za svojom zlatnom loptom. Nestala je u vodi tvoga bunara – odgovori kraljeva kći.
– Ja ti mogu pomoći. Vratiti ću ti tvoju loptu – reče joj žaba. – A što ćeš ti meni pokloniti?
– Sve što zaželiš. Sve moje dragulje, sve moje ogrlice, svo moje prstenje! Samo reci!
– Bogatstvo mi ne treba. Imam ga više nego što možeš zamisliti. Želim od tebe nešto drugo. Ako pristaneš na tu moju želju, izvaditi ću zlatnu loptu iz ovog najdubljeg od svih bunara na svijetu.
– Reci šta želiš!
– Hoću da me zavoliš. Želim ti biti prijatelj u igri, jesti iz tvog tanjura i spavati na tvojem jastuku.
Kraljevna pristane. A u sebi je pomislila: "Samo se ti nadaj. Nikada nećeš biti moj prijatelj u igri, nikada nećeš jesti iz moga tanjura i nikada nećeš spavati na mom uzglavlju. Eto ti drugih žaba, pa se s njima druži."
Primivši obećanje, žaba ispuni sve što je rekla. Iz duboke, crne vode bunara izroni zlatnu loptu i baci je kraljevni na travu. Djevojka dohvati loptu i ne pogledavši više žabu, pođe veselo prema dvorcu svoga oca. Zalud je žaba žalosnim glasom dozivala:
– Ne mogu tako brzo! Pričekaj me!
Najmlađa je kraljeva kći nije slušala. Sutradan, dok je kraljeva kći sjedila za bogato postavljenim stolom, začu se nekakvo pljaskavo šljap, šljap po stepenicama. Pa onda, pred samim vratima šljap, šljap. Zatim neko zakuca na vrata i reče:
– Najmlađa kraljeva kćeri, otvori mi!
Kraljevna pođe prema vratima i osjeti strah; isti onakav kakav je osjećala dok bi sjedila na rubu bunara zagledana u njegovu crnu vodu. Otvori. Pred vratima vidje veliku, ružnu žabu. Užasnuta, djevojka zalupi vratima i vrati se, šutke, stolu. Kralj primjeti da mu se kći uznemirila, pa je upita:
– Čega si se uplašila? Tko je to pred našim vratima?
– Pred vratima je nekakva glupa žaba. – odgovori kraljevna.
– Što ta žaba želi od tebe i zašto je došla? – raspitivao se kralj.
– Dok sam se jučer igrala u šumi, pored starog bunara – započne kraljeva kći svoju priču – pala mi je zlatna lopta u vodu. Uplašila sam se da je više nikad neću vidjeti. Na moj plač pojavila se ova žaba i obećala mi loptu ako ja pristanem da mi bude prijatelj u igri, da jede iz mog tanjura i spava na mom uzglavlju. Ja sam prihvatila jer nisam vjerovala da će žaba zaista napustiti svoj bunar. Ona je tako ružna i ljigava, oče. Ja je neću. Gadi mi se! U tom času začu se, po drugi put, kucanje: Kraljevna problijedi, a kralj je strogo pogleda i reče:
– Pođi i otvori svome gostu. Dato obećanje se mora izvršiti.
Kraljeva kći otvori vrata i žaba uđe. Dođe do stola i tu zastade čekajući da je djevojka podigne. Ma koliko joj se gadilo i ma koliko nije htjela dotaknuti žabu, kraljeva je kći morala, pred strogim licem svoga oca, poslušati i staviti žabu na stol pored svog tanjura. Žaba je mirno ručala, a onda zatražila:
– Odnesi me na svoje uzglavlje! Želim se odmoriti.
Djevojka zaplaka, nije htjela, nije mogla primiti žabu u svoj krevet. Ali kralj opet presudi:
– Obećala si, ispuni obećanje. Kad je tebi bilo teško, ova žaba ti je pomogla.
Kraljevna odnese žabu u svoju sobu. Spusti je, pa brzo istrča zalupivši vrata za sobom. Ma koliko bježala, ma kuda pošla, za sobom je čula pljaskavo šljap, šljap.
Žaba se provukla ispod vrata i uporno je pratila djevojku koja se, trčeći, penjala sve više i više na vrh kule dvorca.
Tu odluči pričekati žabu, mislila ju je baciti u ponor i zauvijek je se osloboditi. Ali se žaba ne dade uhvatiti. Molila je:
– Pusti me da ti budem prijatelj u igri. Stavi me na svoje uzglavlje.
Najmlađa kraljeva kći opet pobježe. Zaključa vrata kule sa devet brava. Sa sobom, u svoju sobu, povede malog crnog psa da je brani od žabe. I zaista. Uskoro se začu mokro, pljaskavo šljap, šljap. Ispod vrata proviri velika, ružna žaba. Provuče se u sobu, dođe do kreveta i uporno se htjede uspuzati uz svilene pokrivače. Djevojka se uplaši. Zgađena je promatrala je žabu jedva primjećujući da na žabinoj glavi blista mala, zlatna kruna.
– Podigni me! Tužiti ću te tvom ocu – zaprijeti žaba.
Djevojka se razljuti. Dohvati žabu i iz sve snage s njom udari u zid. Zatim još jedanput. Žaba osta nepovrijeđena. Treći put djevojka je zavitla u ogledalo. I gle! Žabe odjednom nestade.
Umjesto nje, pred začuđenom kraljevom kćeri pojavi se nepoznati mladić neobične ljepote. On reče:
– Ne boj se, kraljeva kćeri. Ona žaba koja ti se toliko gadila – bio sam ja. Nisam htio činiti zla djela i pokoravati se ćudima jedne zle vile, pa me pretvorila u žabu. Tada mi je kazala:
"Voliš ljude i ne želiš im činiti zlo. Budi krastava žaba, neka te se ljudi gade i bježe od tebe. Kada te najljepša djevojka na svijetu baci u ogledalo, nestati će čarolije." - Eto, to je moja priča – završi mladić.
Kraljeva kći se nasmija i reče:
– Sad mi je drago što me je otac natjerao da održim obećanje. Obećanja se moraju izvršavati. Nema više ružne žabe. Još jedno zlo je pobijeđeno.
Već sutradan je čitav dvor saznao da će se najmlađa kraljeva kćer i nepoznati mladić – mladi kralj vjenčati. I tako je bilo. A onda su otišli u njegovo kraljevstvo i živjeli tamo sretno i dugo, puno godina.