SJENICA

Nedjeljka Andrić-Novinc

Promrzli prosinac tmuran osvanuo.
Zaleđeno je tlo pod nogama.
I grančice lipe ledom su okovane.
Na njima sjedi sjenica mala
pa cvrkutom svojim i mene budi.

Nožice joj njene na grani
za ledenu hladnoću prijanjaju,
a krila joj od magle otežala.
Ni mušica za doručak nema,
a zima se duga sprema.

Svejedno ona pjeva umilnu pjesmu svoju,
pozdravljajući novi dan,
slaveći ljubav Božju
i život joj darovan.