Bila jednom jedna mama i ležala je na krevetu i zamišljeno gledala kroz prozor kapi kiše kako zalijevaju jabuku u vrtu.
Mama je bila prilično tužna, ne može se to zaobići u priči.
Bila se pokrila dekicom i uporno gledala kroz prozor.
Ali mama nije mogla biti do kraja, onako pošteno tužna jer se pored nje igrala malena djevojčica. Bila je to njezina, mamina kći.
Vesela, s loknicama boje meda. Malena kći nije još naučila biti, onako zapravo,tužna. Znala je biti ljuta, bijesna, znala je plakati gromkoglasno.. bila je ponekad i tužna, naravno, ali ubrzo bi joj to dosadilo, mislim, stvarno, ima li dosadnije stvari na svijetu od gledanja kiše kako pada i uzdisanja...

"Joj, mama, vidi kiša, moći ćemo skakati po lokvicama!!!! Brzo,gdje su mi one gumene čizmice na bubamare?? Idemooooo!!!", tako bi rekla djevojčica da je stigla pogledati kroz prozor i vidjeti kišu, ali nije...
Bila je zabavljena slaganjem kockica, složila je pravi cirkus, s klaunom, sa slonom i tigrom i trapezom na koji se penje krasna djevojka u ružičastom trikou, Linka se zove, tako ju je djevojčica nazvala. Taman je dovršila slaganje tigra koji skače kroz vatreni obruč, i mama je zamoli:
- Donesi mi, mila, onu kutiju, okruglu, tamo na komodi!
- Koju, mama? Na štomu? - pita malena - Aha, onu posebnu!
Gledaju kutiju, mama i kći. Žute je boje, na cvjetiće.
- Kakva je to, mama, kutija? Čarobnjačka? - pita djevojčica.
- To je kutija za tješenje mame. - kaže mama.
- Ti si tužna, mama? Ili si pala u parku i boli te koljeno? Ili te kosica boli?
- Ljubavi, malo sam tužna. Fali mi ljeto, i fali mi naše igranje na plaži i bosonoge šetnje i haljine u boji svih vrsta sladoleda. Fali mi taj tuttifrutti život...
I ovdje se naše junakinje uglas nasmiju, jer tutti frutti život stvarno zvuči smiješno.
- A kako radi ova kutija, mama? Kako ona veseli?
- Pokažem ti. Zatvori oči. I ja ću. Sada ću otvoriti poklopac. Sad udahni. Pomiriši. Što ti miriši?
Djevojčica odgovori:"More. More mi miriši, mama."
U zagrljaju su bile, i otvorile oči. Kutija je bila puna smilja.
...