Bio sam spreman ići u krevet kada je sin rekao:

"Tata, idemo se prošetati. Htio bih malo protegnuti noge."

Vani je bilo zima, bio sam umoran, ali nisam dvojio niti trena. Ovo su pokloni koji se ne propuštaju.

"Idemo sine!", odgovorim i počnemo se oblačiti za vanjske uvjete.

Šetali smo, pričali i grudali se s mrvicama snijega koje smo pronašli na autima. Bilo je zabavno.

Bili smo vani nekih 20 minuta, na svježem zraku, kretali se... gdje ćeš bolje i to još pred spavanje!

Kada smo se vraćali, sjetio sam se kako sam jednom, kao mali, zamolio za vožnju biciklom po kvartu. Majka je bila umorna, ali je zato teta Minka, jedna draga bakica koja me čuvala, rado uskočila i bila mi pratnja u noćnoj vožnji biciklom. Bio sam sretan do neba dok sam vrtio pedale, udaljavao se i brzo približavao mojoj pratnji.
To mi je puno značilo.

Ne znam koliko bih morao biti umoran da odbijem šetnju sa sinom. Niti vremenski uvjeti tu ne igraju nikakvu ulogu...