IZ PERA TATE
LET DO ZVIJEZDA
U Sv. Jani, sin i ja ležimo u mraku ispred kuće. Gledamo oblačno nebo zbog kojeg se nije mogla vidjeti niti jedna zvijezda.
Ja: Idemo vidjeti zvijezde, može?
Sin: Može.
Ja: Primi me za ruku.
(Sin me krene primiti za ruku.)
Ja: Samo zamisli da me primaš za ruku. U redu?
Sin: Da.
Ja: Ok, drži se za moju ruku. Sada zamisli kako se penjemo. Idemo! Penji se sa mnom.
(Dok sam ovo govorio, zamišljao sam kako se uzdižem sa zemlje i krećem u smjeru oblaka, držeći sina za ruku.)
Ja: Evo, sve smo više i više...
(Mali ništa ne govori. Pogled mu je usmjeren u nebo. Ja imam osjećaj da se zbilja uzdižemo.)
Ja: Još malo, sada ulazimo u oblake, vidiš kako je sve sivo oko nas?
Sin: Da.
Ja: Ajmo još malo, još samo malo, drži me i dalje za ruku, evo ga…
(Kad sam to rekao, zabljesnuo me sjaj zvijezda, pogled je bio veličanstven. Iznad mene blještavo nebo, ispod gusti oblaci. Vau!)
Ja: Prekrasne su. Vidiš ih? Nebo je prepuno zvijezda.
Sin: Vidim.
(Neko vrijeme smo uživali u pogledu i zatim se spustili nazad.)
Sin: Tata, jesi li ti stvarno vidio zvijezde?
Ja: Ne znam sine, ali znam da mi je bilo jako lijepo vidjeti ih. Jesi li ih ti vidio?
Sin: Jesam.
Ja: I jel’ ti bilo lijepo?
Sin: Da.
Ja: To je najvažnije.
(Još smo malo ležali u tišini, a onda otišli kod mamice na spavanje.)