Mali uzima drvene bojice i odlazi na krevet. Sretan jer sam uvidio što želi raditi i željan uljepšati mu život, kažem mu: "Idem ti donijeti papir tako da možeš crtati." Mali ne reagira na moje riječi. Neki čudan osjećaj mi se uvukao pod kožu. Nešto se dešava što u potpunosti ne razumijem. Ipak posegnem za papirom za crtanje.

Okrenem se i vidim kako se mali popeo na krevet, stavio bojice pored sebe i uzima bojanku koju je prije priredio. Odabire jednu stranicu i kreće s bojanjem.

A ja, s par bijelih listova u ruci, mislim: "Koji sam mulac!" Mali je točno znao što radi. Ja ne.

Roditelji su odgovorni za svoju djecu. I naravno, tu su da paze i čuvaju ljudske mladice. Ali to im ne daje za pravo uključivati se u sve njihove aktivnosti. A mi, roditelji, imamo tendenciju sve većeg i većeg uplitanja. Naravno, to je "za njihovo dobro". Jer mi "znamo", a oni su još balavi. (Hm, iako sam već davno prošišao 30-u, u očima svojih roditelja još sam uvijek balav.)

Koliko sam se puta zaustavio u želji "pomaganja" djetetu i svaki puta se oduševio jedinstvenim pristupom najmlađeg člana. Jednostavno ih treba pustiti da sami otkrivaju svijet. Naravno, biti pored njih ako što zatreba. Ali osigurati im veselje i slobodu istraživanja.

Kad se ponovo sjetim onog čudnog osjećaja koji mi se uvukao pod kožu, kada sam malome nudio svoju pomoć, mislim da ga sada bolje razumijem. To je onaj osjećaj kojeg smo svi više ili manje doživjeli prema roditeljima. Izrečen na glas ili u sebi, zvuči ovako nekako: Da, mama (izrečeno zbog pristojnosti, ali s vidljivom iritacijom), pusti me na miru. Ne upleći mi se u život više nego je potrebno.