Nekada se vratimo za 5 minuta, a ponekad za 55 minuta. Glavni trik u dužini povratka leži u dvije stvari: zaigranosti i imamo li vremena za zaigranost.

Kada smo počeli otezati s prvim povratkom iz vrtića, uhvatio sam se kako bez razloga požurujem maloga da dođemo doma. Glavni argument koji mi je bio na pameti bio je: "Doma je ljepše. Doma se možemo lijepo igrati." Onda sam prihvatio činjenicu kako povratak doma može isto biti odlična igra. I da se na povratku možemo igrati raznih stvari.

Kada sam to prihvatio- otpustio sam nužnost što bržeg povratka doma i prepustio se trenutku, kakav god da je bio.

I tako ponekad uživamo u polaganim šetnjama, s učestalim zastajkivanjima.

Ponekad trčimo do doma.

Ponekad ga nosim cijelim putem, jer ga, kao, bole noge.

Ponekad se cijelo vrijeme ljubimo i mazimo.

Ponekad šutimo.

Ponekad se ne možemo odvojiti od vrtića i u vrtiću igramo razne igre poput: lovice, skrivača, penjanja po brodu (ja sam brod), odlazak na posao (ja odlazim on ostaje u vrtiću), razgledavanja…

A ponekad odmah jurnemo doma kako bismo skuhali ručak ili kako bi stigao otići do zubara.

Vlada li vama automatizam povratka (iz vrtića, posla...) ili uspjevate biti u trenutku?

P.S. Ako nisam raspoložen za igru - ne igram se. Puštam sina da luduje, a ja to vrijeme koristim za sebe. Nikakva je razlika radimo li to doma ili negdje vani.

Ognjen Livada