Zamisli se kako sjediš pred televizorom i gledaš najvažniju i najzanimljiviju emisiju. I onda, u najnapetijem trenutku, iznenada, bez upozorenja, dolazi div i odnosi te u drugu sobu. Nezgodno. Opireš se. Govoriš mu da te pusti i tražiš minutu vremena da pogledaš do kraja što želiš. Uzalud. Div te posjeda u kuhinju i prigovara zbog tvojeg nezadovoljstva. Još jednom mu govoriš svoju želju. Uzalud. Očajan si što te ne razumije. Očajan si što nisi pogledao što želiš. Nije baš zgodno, zar ne?

Div, iako pun ljubavi za tebe, ne razumije tvoj jezik. Nije se čak ni potrudio razumjeti što govoriš. Svojim postupkom dao je isključivo naglasak na svoju želju, bez imalo poštovanja prema tebi. Uz to, div ti sad daje do znanja da prestaneš plakati, boriti se za sebe, i usmjeriš se na ono što on želi da radite. Zašto bi ti sad njemu uslišio želju, kad on tvoju nije?

Mi roditelji smo divovi iz priče. Prvo: puno smo veći i jači od bebača. Drugo: Ne razumijemo u potpunosti bebačev jezik. Treće: Iako uvijek djelujemo u najboljoj namjeri to ne znači da uvijek napravimo ono najbolje što bi mogli.

Ovo ne znači da djetetu treba omogućiti sve što zaželi. Nikako. Ali samo ukazuje na problem koji proizlazi iz nerazumijevanja i naglašava prednosti učinkovite komunikacije i potreba za iskazivanjem poštovanja prema drugima.

Možda je teško imati učinkovitu komunikaciju sa bebačima, ali zato ne postoji niti jedan razlog zašto prema njima ne bi pokazali poštovanje.