Djeca svojim ponašanjem uvijek nešto govore. Ona često govore nešto čega ni sama nisu svjesna ali je to način na koji izražavaju sebe i ono što osjećaju. Nažalost, puno puta ni mi sami ne „čujemo“ što nam djeca govore. Naše zapažanje zaustavlja se na onome izrečenom ili vidljivom ponašanju. I tu je problem. Naš fokus je na posljedici, a ne na uzroku.

I kako onda promijeniti neželjeno ponašanje djece? Evo par prijedloga…

Možemo ponašanje klinaca pokušati promijeniti na silu. Istina, nije u skladu sa Zakonom, niti preporučljivo sa odgojne strane, ali ipak može funkcionirati. Barem su tako radili naši stari, zar ne? I što je nedostajalo kad je šiba vladala? Djecu odmalena treba poučiti strahu od autoriteta. Nema tu mjesta za individualnost. Sve je propisano i tako i  treba biti. Barem je onda bio mir u školama, govore s nostalgijom stariji građani Republike.

Možemo koristiti i uobičajene strelice krivice kao npr:
“Ja sam se toliko žrtvovao za tebe a ti mi tako vraćaš“
“Znaš, mama je jako nesretna jer si to napravila”
“Ti si kriv što sam opet izvan sebe. Nemaš ni 10 godina, a već ćeš me ubiti“
„Ja bih na tvom mjestu iskazala zahvalnost, mlada damo.”

Pri ovoj metodi je upitan postotak uspješnosti promjene neželjenog ponašanja, ali zašto ne bi djetetu od početka usadili osjećaj krivnje i grižnje savjesti? Ionako se osjećaj grižnje savjesti generacijama prenosi s koljena na koljeno. Uz to, izgovaranje takovih riječi ima terapeutski učinak jer svaljujemo svu krivnju na djecu, tako da smo mi, odrasli, nevine i bespomoćne žrtve proračunate i zlokobne djece.

I za kraj, možda ne toliko popularno, niti uobičajeno, možemo malo zagrepsti ispod površine i preuzeti odgovornost za odnos između nas i djece. Umjesto isključivog fokusa na reakciji djeteta, pokušajmo vidjeti koji je sam korijen takvog ponašanja. I pokušati ga iskomunicirati i riješiti. Bilo riječima ili promjenom vlastitog ponašanja. Zar ne postoji od davnina jedna izreka koje se rijetko tko pridržava: „Ne možeš promijeniti nikoga drugog osim samog sebe.“ I ako prihvatimo ovu izreku, pokušajmo je staviti u djelovanje. Kako sa svima tako i sa djecom. Dakle, ako želite promijeniti djetetovo ponašanje - onda obavezno promijenite svoje.

P.S. Za neka neželjena ponašanja jednostavno nije ni vrijeme ni mjesto da se mijenjaju. Ona su normalni proces odrastanja. Npr. kad dijete ne želi dijeliti igračke s drugom djecom. No, to je već za neki novi tekst.