Lisica, videći grožđe na jednoj visokoj lozi, pokuša ga na sve načine dohvatiti. Nikako nije mogla doći do njega. Kad je sve probala, ona se okrene i ode govoreći: - Još je kiselo. Ništa ne valja. Trnu zubi od njega.

Jedna pčela odleti na Olimp i ponese Zeusu na dar mirisnog i zrelog meda. Zeus se toliko obraduje, da joj obeća sve što poželi. I pčela je poželjela: ˝Daj mi jedan žalac, da mogu ubosti svakoga tko pokuša da mi krade med.˝
To Zeusa razljuti, jer je Zeus volio ljude. Ali obećanje je obećanje. Zato dade pčeli žalac, koji će i pčeli donijeti smrt, ako ga upotrijebi. Od tada pa i dan danas, svaka pčela ima samo jedan žalac. Ako nekoga ubode, i sama umre.

Lav je bio umoran. On leže u hlad da se odmori i zaspa. Prolazeći tuda, miš odluči pretrčati preko lava. Međutim, lav se probudi i ščepa miša.
- Je li, maleni ? Zar se ti, kraj toliko prostora, usuđuješ pretrčavati preko mojih leđa? Što ćemo sada, govori? - viknu lav.
- Moćni lave - odgovori miš umiljato. - Pogriješio sam, priznajem. Molim te da mi oprostiš. Nikada više neću to učiniti, ovo je prvi i posljednji put. - Uostalom, pomisli: Kakva bi to slava bila za lava da ubije miša?
Lav se nasmije i pusti miša živog i zdravog.

Poslije nekoliko dana, lav se nesretno uhvati u jaku mrežu koju su postavili lovci. Nije se mogao izvući pa je rikao od jada i srdžbe.
To je čuo miš. Odmah je dotrčao. Kada je ugledao svog dobrotvora u mreži, nije gubio vrijeme. Počeo je gristi užad i malo po malo načinio je dovoljno veliki otvor kroz koji se lav izvukao i tako spasio.
- Kakve se čudne stvari događaju na ovom svijetu! - reče lav. - Ko bi ikad pomislio da i miš može spasiti lava od smrti!

Ptice se skupile u zbor da izaberu sebi poglavara. Najviše se među njima šepurio paun želeći da izaberu njega zato što je najljepši.
- Uzalud se širiš i kočoperiš - reče paunu čavka - Od kakve će nam pomoći biti tvoje perje kad se budemo tukli sa orlom? Trebamo izabrati najslobodnijeg, najhrabrijeg, najjačeg, a to nisi ti, mada ti je rep šaren.-

Jednog dana medo se prikrade košnicama. Iz jedne košnice uze saće s medom i počne ga jesti. Izleti pčela pa ga ubode u njušku. Medvjed se rasrdi, podigne košnicu i udari njome o zemlju. Tada izlete sve pčele i razdražene navale bosti medvjeda bez milosti.
Zalijetale su mu se u oči, uši te medvjed počne bježati braneći se koliko je mogao.
˝Zar mi ne bi bilo bolje da sam pretrpio ubod jedne pčele˝ brundao je on, ˝nego što sam želeći osvetu izazvao protiv sebe cijeli roj.˝

Vuk ugrabi ovcu iz stada. Pođe, noseći je dalje od pastira i pasa, da je na miru pojede. Lav sretne vuka i otme mu ovcu. Stojeći podalje i promatrajući lava kako jede plijen, vuk mu reče:
- Nije u redu što si mi oteo ovcu. To je nepravedno.
- Gle, molim te ! - nasmije se lav. - A jesi li je ti s pravdom stekao?

Lav, magarac i lisica pođu zajedno u lov. Dogovorili su se da časno podijele sve što ulove. Kada su dovoljno nalovili, lav reče magarcu da pametno razdijeli dobitak. Magarac podijeli sve na tri dijela, rekavši onda da prvo biraju lav i lisica, a da će on uzeti trećinu koja poslije njih ostane.
- Zar je to pametna podjela? - reče ljutito lav - Sad ću ja tebe naučiti pameti! - Zatim tresnu magarca o zemlju.
- Dijeli ti sad - reče lav lisici.
Lisica natovari sve na jednu gomilu, a za sebe ostavi samo jednog zečića.
- He, he, premudra lisico! Tko te naučio da dijeliš tako pametno? - upita je lav.
- Magareća glupost - odgovori lija.

Jelen, biježeći od lovaca, sakrije se u vinograd. Kada su lovci prošli, jelen počne brstiti lišće loze. Lovci primijete da se loza njiše, vrate se, nađu jelena i ubiju ga.
- Pravedno stradam - reče jelen umirući.
- Zašto vrijeđam lozu koja me je sačuvala?

Vuk, kojega su psi izgrizli, ležao je na obali rijeke. Tada u blizini ugleda ovcu pa je zamoli da se smiluje i donese mu malo vode.
- Rado bih to i lako učinila - odgovori ovca - no, iako si sav izgrižen i ranjen, ipak si vuk. Bojim se da si i sada više gladan nego žedan. -

Sjedio slavuj na visokom hrastu i po običaju pjevao. Opazi ga jastreb pa, kako je oskudijevao u hrani, sleti i zgrabi ga. U želji da se spasi, slavuj počne moliti jastreba da ga ne pojede, govoreći kako je odviše malen da ispuni jastrebov želudac, a on, ako u hrani oskudijeva, neka hvata veće ptice. Tu mu jastreb upadne u riječ: “Zaista bih bio lud kad bih ostavio hranu koju već držim u pandžama
i krenuo u potjeru za nečim čega još nema ni na vidiku.

Lav i magarac pođu u lov. Svojom vikom i drekom magarac je plašio životinje i one su bježale iz šume, a lav ih je dočekivao, napadao i hvatao. Ponoseći se, magarac upita lava:
- Reci sada: kako ti se sviđa moj glas?
- Još pitaš! - odgovori lav.
- Da te ne poznajem i ja bih se prestravio kada bih čuo tvoju viku. -