Neko vrijeme je moj mali znao biti ratoboran prema meni. Ako nešto ne bi dobio ili ne bi bilo po njegovom, jurnuo bi na mene kao tigar i htio pod svaku cijenu učiniti nešto nažao. Dečko nije izbirljiv, tako da mu je bilo svejedno hoće li me udariti, ugristi, štipnuti… što god, samo da me ozljedi.

I nisam znao što napraviti u toj situaciji. Borio sam se s njime. Nisam dopustio da me ozlijedi, branio se i pokušavao razne demagogije. Priču sam okretao na jednu stranu, pa na drugu stranu, ali ništa nije u potpunosti urodilo plodom.

Borba bi uglavnom završavala na dva načina. Ili bi ja jauknuo (zaurlao je točnija riječ) nakon njegovog otiska zubala na mojoj ruci ili bi se smijali jer bi sve uspjeli okrenuti na šalu.

I tek nakon puno borbi, natezanja i navlačenja, činilo mi se da sam dobio pravo objašnjenje o čemu se tu radilo.

To sam shvatio nakon naše zadnje borbe. Sin me pitao par pitanja: Tata, što da radim kada nekome ne želim dati igračku i onda me on napada zbog toga? Tata, ako ne dobijem ono što želim, kako da se nosim s time?

Kada sam to verbalizirao s njime, bio je zadovoljan. Kao da je nešto sjelo na svoje mjesto. Od tada me prestao napadati kada nije dobio ono što želi.

Trebalo mi je vremena za maknuti pogled s ratobornosti (posljedica) i pogledati o čemu se tu ustvari radi (uzrok).

Ako želimo imati loše odnose usmjerimo se isključivo na posljedice.

Ognjen Livada