NITKO SE NE ŽELI IGRATI SAMNOM!
"Nitko se u grupi ne želi igrati sa mnom!", zaplakao je dječak prije odlaska u vrtić.
"Baš nitko?", upitala je majka.
"Da, nitko!", kroz suze je jedva prozborio dječak i nastavio plakati.
"Zar se ni Bruno ne želi s tobom igrati?"
"Želi.", i dalje suznih očiju odgovori sin.
"A Andrija?"
"I on želi."
"A Klara, Lana, Leo?"
"Žele", odgovori smirenijim glasom, "ali Tomo ne želi." I ponovno zaplače.
"Dakle, nije da se nitko ne želi igrati s tobom, nego samo Tomo?"
"Da.", odgovori dječak nešto smirenijim glasom.
"Zašto se nije htio igrati?"
"Rekao je da se radije želi sam igrati."
"I ti se ponekad ne želiš igrati s drugima, zar ne?"
"Da."
"To je normalno. Ni ja nisam uvijek raspoložena za druženje s prijateljima. Niti oni sa mnom. Ako ti je netko prijatelj, onda ga voliš i prihvaćaš što god rekao, što god napravio."
"Da.", smireno je rekao dječak.
Majka je zatim počela pričati priču:
"Jednog jutra, prije nego što je krenuo u vrtić, Tibi je počeo glasno plakati: "Kmeeee, kmeeee...", plakao je glasno Tibi."
Dječak se počeo smijati kad je majka oponašala plač Tibijev plač.
Majka je nastavila priču:
"Što je Tibi?, pitala ga je majka. "Pusti me na miru", histerično je odgovorio Tibi i nastavio plakati."
Dječak je slušao priču sa zadovoljstvom i posebno se smijao kada je majka naglašavala Tibijev plačljiv govor;
"Nitko se ne želi igrati sa mnom u vrtiću", plakao je Tibi.
"Baš nitko?"
"Daaaaa...", plakao je.
"Zar se ni Bruno ne želi s tobom igrati?"
"Želi.", i dalje suznih očiju odgovori Tibi.
"A Andrija?"
"I on želi…"
"Ali, gdje je tu problem?", pitala je majka Tibija.
"Nitko se ne želi igrati samnom!", zaplakao je Tibi.
Dječak se počeo smijati od srca. Priča je bila skoro identična njegovoj, jedina razlika bila je u majčinom karikiranju, što je donosilo osmijeh na dječakovo lice.
Na kraju priče, dječak je bio spreman za novi dan u vrtiću.
"Baš nitko?", upitala je majka.
"Da, nitko!", kroz suze je jedva prozborio dječak i nastavio plakati.
"Zar se ni Bruno ne želi s tobom igrati?"
"Želi.", i dalje suznih očiju odgovori sin.
"A Andrija?"
"I on želi."
"A Klara, Lana, Leo?"
"Žele", odgovori smirenijim glasom, "ali Tomo ne želi." I ponovno zaplače.
"Dakle, nije da se nitko ne želi igrati s tobom, nego samo Tomo?"
"Da.", odgovori dječak nešto smirenijim glasom.
"Zašto se nije htio igrati?"
"Rekao je da se radije želi sam igrati."
"I ti se ponekad ne želiš igrati s drugima, zar ne?"
"Da."
"To je normalno. Ni ja nisam uvijek raspoložena za druženje s prijateljima. Niti oni sa mnom. Ako ti je netko prijatelj, onda ga voliš i prihvaćaš što god rekao, što god napravio."
"Da.", smireno je rekao dječak.
Majka je zatim počela pričati priču:
"Jednog jutra, prije nego što je krenuo u vrtić, Tibi je počeo glasno plakati: "Kmeeee, kmeeee...", plakao je glasno Tibi."
Dječak se počeo smijati kad je majka oponašala plač Tibijev plač.
Majka je nastavila priču:
"Što je Tibi?, pitala ga je majka. "Pusti me na miru", histerično je odgovorio Tibi i nastavio plakati."
Dječak je slušao priču sa zadovoljstvom i posebno se smijao kada je majka naglašavala Tibijev plačljiv govor;
"Nitko se ne želi igrati sa mnom u vrtiću", plakao je Tibi.
"Baš nitko?"
"Daaaaa...", plakao je.
"Zar se ni Bruno ne želi s tobom igrati?"
"Želi.", i dalje suznih očiju odgovori Tibi.
"A Andrija?"
"I on želi…"
"Ali, gdje je tu problem?", pitala je majka Tibija.
"Nitko se ne želi igrati samnom!", zaplakao je Tibi.
Dječak se počeo smijati od srca. Priča je bila skoro identična njegovoj, jedina razlika bila je u majčinom karikiranju, što je donosilo osmijeh na dječakovo lice.
Na kraju priče, dječak je bio spreman za novi dan u vrtiću.
