Baner
Prognoza vremena

Priče Sonje Smolec

TVRTKO I MIRANDA

Tvrtko_i_Miranda

-  Hej, ti! Ti koja si se jutros već sedam puta zaletjela u mene! Tebi govorim! Nisam jedini u ovom jezeru. Nađi si drugi kamen.

-  O.... – šapnula je ribica... - Molim te, nemoj se ljutiti. Ti si ovdje najtvrđi kamen. I najljepši si... A tako si strog.

-  Nisam strog. Samo sam danas malo ljut. Ostao sam bez nekih prijatelja. Lijepih kamenova. No, pa i ti si lijepa. Možda možemo biti prijatelji.

-  Kako ti je ime?

-  Tvrtko.

-  Lijepo ime. I, oprosti. Ja sam Miranda. Reci mi zašto se ljutiš?

-  Pa... Ovaj... Hm, hm... Hvala. Već su mi svašta radili. Vidiš? Pogledaj me malo bolje. Da, da baš tu, pokraj mog trbuha. Vidiš?

-  Jao! Boli li te ovo! Tko ti je to napravio?

-  Ne, ne boli me, ali sam tužan. To mi je napravio bagerist Blaž.

-  Tko je to? Je li to ljud?

-  Ne kaže se ljud. Kaže se čovjek. A puno čovjeka su ljudi.

-  A zašto je onda bagerist ako je čovjek?

-  Pa ti ništa ne znaš! Jesi li ikad pogledala iznad vode, ili bar bila blizu površine?

-  Svašta! To radim svaki dan.

-  Evo. Možeš i sada pogledati dok je voda bistra. Tamo na lijevoj strani, blizu obale.

-  Ono veliko, boje sunca, koje ima noge zakopane duboko u dno jezera?

-  Da, boje sunca i zlata.

-  To mi ne izgleda kao čovjek.

-  To nije čovjek. To je bager.

-  Ništa ne razumijem.

-  Evo, ovako. Slušaj pažljivo. Blaž je čovjek. Bager je stroj. Uređaj. Vozilo. Samo nemoj sad odmah tražiti da ti to objašnjavam. TO ima onu ruku s velikim zubatim usta koja se spuštaju na dno jezera i grebu ga.

-  Aaaa...- Sada znam! To je ono od čega bježe sve ribe i druge životinje u jezeru.

-  Da. Bager grebe po dnu jezera...

-  Zašto ga grebe?

-  Ljudi trebaju kamenje da bi za sebe gradili kuće.

-  Baš su čudni. Zašto ne žive u vodi kao i mi?

-  Nekad davno, prije nego su se pretvorili u ljude, i još puno prije toga, živjeli su u vodi.

-  I zašto su izašli?

-  Vjerojatno su morali tražiti hranu izvan vode.

-  A zašto?

-  O, ribice moja... Zamisli kako bi izgledalo da imaš još više braće i sestara oko sebe, i svi trebaju jesti. Gdje bi tražila hranu?

-  Pojela bih manju ribu od sebe.

-  Da, možda, ali ni to ne bi vječito moglo tako.

-  Hoćeš reći, kad su pojeli jedni druge... Onda su izašli iz vode?

-  Ha, ha! Nisu se baš svi pojeli. Ali, zamisli da je bilo tako.

-  I onda su izašli van iz vode? I nisu više jeli jedni druge?

-  To ne znam. Možda jesu. Mislim da su najprije jeli mušice. Kad su mušice letjele sve dalje i dalje, i ONI su morali za mušicama. Tako su im od peraja narasle noge.

-  Meni je i ovako dobro. Ne trebaju mi noge. Samo, da bar nema ovog bagera. Tu postaje opasno. Trebalo bi pobjeći.

-  Da. Ali ja i meni slični ne možemo pobjeći.

-  A zašto?

-  Zato jer sam kamen.

-  Pa makni se!

-  Ne mogu sam. Mene može malo pomaknuti voda, ili kakva riba kao ti, kad se očeše o mene. Neki dan se pored mene gurala jedna kornjača. Tri puta je zapela svojim oklopom. Konačno se maknula i prošla. Nakon svog tog naguravanja
pomaknula me samo malo.

-  Oh! Pa to je strašno! Kako možeš tako živjeti?

-  Snalazim se. Uostalom, nije tako loše. Vidiš koliko ovdje ima sličnih meni? Nikad mi nije dosadno.

-  A bager? Može li te on maknuti?

-  Može. I te kako može. Prije par dana me tako pritisnuo da sam napuknuo. Onda me podigao svojom zubatom rukom.

-  I? Što je onda bilo? – Pitala je ribica, zakolutala očima i bokom se očešala o kamen.

-  Dignuo me visoko, visoko. Voda se cijedila iz njegovih usta. Čak je bilo i trave po zubima.

-  A ti? Što si napravio?

-  Ništa. Uživao sam u toplini sunca dok se drugi kamenovi nisu počeli kotrljati posvuda.

-  Moja braća i sestre se nikad ne kotrljaju... Vidi ih kako su lijepi! I ja sam lijepa! Sviđam li se i tebi?

-  Pa, valjda. Sviđa mi se kako blistaš. Ali, još si gotovo prozirna. Bit ćeš ti još i ljepša.

-  Nikad nisam čula da ja blistaš.

-  Kaže se... ma, zaboravi.

-  Zašto da zaboravim?

-  Kad ti netko kaže da blistaš... to znači da svijetliš kao Sunce a zapravo nisi Sunce. To se dogodi kad te Sunce dotakne.

-  A zašto ti svijetliš kad te Sunce dotakne?

-  Zato što sam kremen. Takva vrsta kamena. A to što svijetli je ono što ljudi jako vole.

-  Ljudi jako vole? Što znači voljeti?

-  To znači da ti se nešto jaaaako sviđa i da to jaako želiš imati samo za sebe. I mnogi bi dali puno toga što imaju, puno raznih stvari, da imaju zlato.

-  Ljudi to … nešto jako vole? A ti imaš nešto takvo? Kako je tome ime?

-  Već sam ti rekao. Zlato.

-  Onda si ti sretan

-  Zapravo i nisam. Ljudi nas vole tuči i lupati dok ne puknemo ili se ne razbijemo, samo da bi iz nas izvadili zlato. Ali, ti, ti jednako svijetliš. Kao i mnoge druge ribice. Vaša svjetlost vrjednija je od zlata.

-  Zašto?

-  Zato što se to zove život.

-  Meni ne treba zlato. Samo poneka dobra mušica ili, ako imam sreće, crvić ili glista.

-  Možda si zato i sretnija.

-  O... kako si to lijepo rekao! Tko te je svemu tome naučio?

-  Mnogo stvari sam naučio sam. Kad živiš puno godina, onda mnogo i naučiš.

-  Puno godina? Govoriš tako da te ne razumijem.

-  Hm... Kako tebi objasniti kad si još beba?! Puno godina znači kad puno puta vidiš da dolazi Sunce na nebo. To se onda zove dan. Kad na nebu vidiš Mjesec i zvijezde, to je noć. I tako puuuuno puta! Kad se tako nešto dogodi puno puta, kaže se da je to bila godina.

-  Ali nema uvijek na nebu Sunca i Mjeseca!

-  Nema. Nekada dođu oblaci. Nekada pada voda iz neba. To ljudi zovu kiša.

-  To znam. To znam. Prije nekoliko Sunca i Mjeseca bila je kiša. Onda kad sam izašla iz mame.

-  Pa, da, ti si od onih koje izlaze iz mame. Znaš li da ima puno sličnih tebi koji izađu iz jaja?

-  Nisam sigurna. Što su to jaja?

-  To ti je...puf...! Koliko ja strpljenja moram imati s tobom!

-  Hajde, molim te...

-  Pa, neke mame ribe imaju u sebi jaja u kojima nastaju male ribice, a neke druge ne čuvaju jaja u sebi nego ih puste u vodu. Onda nakon nekoliko Sunca i Mjeseca iz tih jaja izađu ribice.

-  Hmm... Čudno. Ipak, hvala ti. Sad znam nešto više. Ima li još životinja u vodi koje izlaze iz jaja?

-  Da, naravno. Žabe. To su ti one zelene i smeđe životinje koje galame prije nego počne padati kiša.

-  Misliš, voda iz neba?

-  Da. Voda iz neba.

-  Bila je užasna galama kad sam prvi put zaplivala. Mislila sam da se to meni vesele.

-  Ha...ha... Naravno. Vesele se jer te mogu pojesti.

-  Stvarno?

-  Pa zar tebe nitko nije ništa naučio?

-  Ja gledam druge ribe u vodi pa onda i ja tako radim. Učim stalno. Osim toga, vidim da misliš da sam glupa...- reče ribica i uvrijeđeno se okrene od kamena.

-  Ne mislim. Nitko nije glup. Svi moraju učiti živjeti.

-  Dobro. Daj mi onda reci tko me sve može pojesti? Kao da ti to znaš!

-  Svaka veća riba.

-  Ali ljud ne može.

-  Ne ljud, nego čovjek. Može i on.

-  Još ni jednog nisam vidjela u vodi.

-  I ne treba biti u vodi. Strpi se nekoliko dana. Nekoliko Sunca i Mjeseca. Onda dođi do mene pa ću ti pokazati.

-  Nemoj se ljutiti ako opet očešem leđa kad prođem pored tebe, molim te! Ja to radim uvijek kad sam vesela.

-  Sada si mi prijateljica, pa se neću ljutiti.

-  Otišla je ribica Miranda i ostavila Tvrtka da i dalje sjaji ispod vode. Prošla je svaki dan kraj njega i očešala se, ali nisu razgovarali. Nije imala vremena.

-  Nekoliko dana kasnije, kad se vratila, Tvrtka više nije bilo na njegovom mjestu.

-  Ohhhhh...- Šapnula je tužno. Ostala sam bez prijatelja. Okretala se i okretala ne bi li ga negdje ugledala. Onda je čula kako se netko smije.

-  Ha, ha...krc...krc...ha... Hej! Tražiš nekoga?

-  Tražim. Tebe se to ne tiče.

-  Možda znam koga tražiš.

-  Misliš? – Trznula je repom i pokušala zasjati, ali taj dan Sunce nije dotaknulo njena leđa. Još se nekoliko puta okrenula i rekla:

-  Pa dobro. Onda pogađaj. Sigurna sam da ne znaš.

-  Ja čak znam i tvoje ime.

-  Ma nemoj! Pa daj se samo pogledaj! Običan mali jadni kamenčić! Moj prijatelj, on je bio pravi! Imao je i zlato u sebi. I dao mi je da se očešem o njega uvijek kad sam bila vesela.

-  Miranda, Miranda...- Tužno je šapnuo kamen. Pa zar me ne prepoznaješ? Ja sam Tvrtko.

-  Nije istina. Tvrtko je bio veći. I nije bio ovdje. Bio je... Bio je bliže obali. Tamo u blizini one trave. Tamo je bio. A ti nisi Tvrtko. Pogledaj se! Čak i ne sjajiš!

-  Pa ni ti, Miranda, ne sjajiš. Danas nema Sunca.

-  Vidim da znaš mnogo. Sigurno ti je Tvrtko pričao. Nije lijepo drugima pričati o prijateljima.

-  Naravno da nije lijepo. Ako se priča nešto ružno ili ono što nije istina. Ja bih o tebi mogao pričati samo lijepe stvari. Uglavnom.

-  Zašto uglavnom?

-  Zato jer se praviš važna.

-  Pa ja i jesam važna. Vidi kako sam narasla!

-  Zašto bih ja to gledao ako nisam Tvrtko? Ili si se možda predomislila?

-  Reci kako se zove čovjek koji miče veliku ruku s velikim ustima na bageru?

-  Blaž.

-  Hm... Moram razmisliti da li da ti vjerujem. Da, možda si ti zaista Tvrtko. Ali, zašto si tako mali?

-  Zapeo sam među zube bageru. I odjednom KRC! Ode moja polovica.

-  Kako onda znaš da si ti Tvrtko, a ne ona druga polovica?

-  Jednostavno znam. A kako si ti u tako kratko vrijeme postala tako mudra?

-  Učila sam. Ali, svejedno, reci, zašto si baš ti Tvrtko? Kako se zove ona druga polovica?

-  Ona druga polovica je tvrđa od mene i zove se Petar. Ja sam jednostavno Tvrtko.

-  A ono što je bilo u tebi? Ono što ljudi jako vole? Ono što sja kao Sunce?

-  Misliš na zlato? Pa, vidiš, zlato je još uvijek u meni.

-  U taj čas u vodu uđe velika žuta ruka, otvori usta i odnese Tvrtka i Mirandu. Miranda se malo ritala i skakutala, i napokon, sva preplašena preko kamenja skliznula u vodu.

-  Ooooh, ovo je bilo strašno – Jedva je izustila nakon što je dugo, dugo bila sakrivena iza starog trulog panja. – Kako ću ja bez Tvrtka? Kad bih bar znala gdje je Petar! Možda bi mi on mogao biti prijatelj?

 

Iz knjige Sonje Smolec "Kamen Tvrtko"
Ilustracija Veronika Prvonožec

 
Baner

Newsletter

Želite li primati obavijesti o igrama darivanja i novim sadržajima na Lukinom portalu, predbilježite se na naš Newsletter.
KOLUMNE
Baner
Baner
Baner
Baner