Vraćamo se iz vrtića i – plač: "Hoću mami, hoću mami!"

A mama je u Sloveniji. Dolazi navečer, što je debelo prekasno, ako pitaš mog sina. Pokušao sam razumski popričati s njim, ali nije išlo.

- Želim ići mami, želim ići mami! - kroz suze je navaljivao.

Nemoćan, i ja krenem u "željanje" (tugaljivo izricanje želje koja se ne može brzo ostvariti).

- Želim dobiti 100.000 eura, želim dobiti 100.000 eura! - uvjerljivo zaplačem kao u niskobudžetnoj uzbekistanskoj sapunici.

Mali me pogleda, smiri se na milisekundu (toliko je bio iznenađen) i nastavi sa svojim tekstom, protkanim kroz suze:

- Želim ići mami, želim ići mami!

Došao je red na mene. Pitao sam se gdje želim ići. Dosjetio sam se:

- Želim ići na more, želim ići na more! - nesretno zavapim.

I mali se smiri.

Ha, ha, razveselih se, zeznuo sam ga.

Da, zeznuo sam ga cijelih 4 sekunde.

- I ja hoću na more - zavapi mali - i ja hoću na more!

Potopljenih lađa radosti, gledam ga u nevjerici i ne vjerujem!

Ponovio sam kako i ja želim na more. I tako par puta, u nadi da će nas priča odvesti u nekom drugom smjeru, ali neuspješno.

Mali je pametan tako da je uskoro povezao svoje želje i nesretno izjavio:

- Želim ići na more sa mamom. Želim ići na more sa mamom!

O, moj, dugi jeziče, gdje si me to doveo... Nije mi preostalo ništa drugo nego prihvatiti trenutnu situaciju.

Mali je plakuckao, nije mu se išlo doma, a ja za to više nisam imao razumijevanja.

Ovo je bio jedan od rijetkih trenutaka da sam ga uzeo protiv njegove volje i odnio doma. Super je bilo što sam u potpunosti prihvatio situaciju; nisam se ljutio na njega, niti bio bijesan.

Doma se derao, vikao, plakao, a ja sam, neznajući što bih drugo, krenuo odigrati partiju preferansa na kompjuteru. On se i dalje derao. Plakao, skakao, vikao, negodovao…
Kako sam prihvatio njegovo ponašanje, nije bilo nemira u meni, što je bilo super, jer sam se mogao dobro posvetiti preferansu.

Da ne bi bilo zabune, ja ga ni u jednom trenutku nisam ignorirao. To je po meni jedan od najgadnijih oblika komunikacije - negirati tuđe postojanje. Cijelo vrijeme sam mu davao do znanja da ga vidim, čujem i prihvaćam.

Nakon 3-4 minute, plač je utihnuo. Nastupila je minuta tišine i onda je mali došao do mene, nasmiješio se i gledao što radim.

I sve je bilo super.

Prihvaćanje je moćna stvar.

Ognjen Livada