Svakim početkom nove školske godine, deseci tisuća naše djece (neki po prvi puta) kreće na put prema školi i vraća se iz nje. I svake godine se ponavljaju upozorenja nama odraslima kako se prema tim, dobrim djelom novim, aktivnim sudionicima u cestovnom prometu moramo odnositi sa povećanom pažnjom, bilo kao vozači, ili pak kao roditelji o kojima svakako ovisi njihov osjećaj prema važnosti ponašanja u prometu.
Kako ih zaštititi? Kako smanjiti rizik od stradavanja? Velika odgovornost leži upravo na nama, njihovim roditeljima. Bez obzira na činjenicu što se edukacijom djece za sigurno sudjelovanje u prometu započinje (ponegdje) već u predškolskim ustanovama, a nastavlja u osnovnim školama, uloga je roditelja nezamjenjiva. Upravo roditelji mogu učiniti najviše za sigurnost mališana.
Što valja znati o djeci kao samostalnim sudionicima u prometu?
Da bi optimalno pripremili dijete za sigurno snalaženje u raznim situacijama u prometu, moramo ponešto znati o psihofizičkim osobinama djece koje ih, nažalost, čine izuzetno ugroženom kategorijom sudionika u prometu.
- djeca su, u pravilu, nižeg rasta što im onemogućuje optimalnu preglednost prometne situacije. Vidno polje im je ograničeno (u odnosu na odrasle osobe). Niži rast čini ih teže uočljivim ostalim sudionicima u prometu, osobito vozačima
- u djece je smanjena sposobnost točne procjene brzine kojom se kreću vozila
- još im nije u potpunosti razvijena sposobnost usmjeravanja pozornosti na zbivanja u prometu. U trenutku im pozornost može biti preusmjerena na neke druge sadržaje (pojava prijatelja ili roditelja na drugoj starni ceste, igra djece...)
- djeca često reagiraju nenadano, impulzivno, nemaju još u potpunosti razvijen osjećaj za procjenu opasnosti
Kako pripremiti dijete za samostalno sudjelovanje u prometu?
Imajući u vidu naprijed iznesene činjenice, započnimo (ukoliko to već nismo) edukacijom djeteta. Pri tome je važno imati u vidu neke činjenice:
- biti svjesni da smo mi uzor vlastitom djetetu. Ono nas nastoji oponašati gotovo u svemu. Sklono je slijediti naše dobre, ali, nažalost, i loše navike
- ako nismo uporni u namjeri da naše dijete usvoji pozitivne navike, ono će preuzeti one negativne koje mu nameće njegova okolina (na žalost, previše je upravo negativnih primjera svakodnevna ponašanja u prometu)
- djeca najbrže i najtemeljitije uče kroz igru, u opuštenoj atmosferi
Konkretni savjeti:
- nabaviti knjižice ili slikovnice o ponašanju djece u prometu (prilagođene njihovoj dobi, o čemu se treba posavjetovati prilikom kupnje)
- zajedno proći tematiku, postavljati pitanja, pokušati probuditi djetetov interes, nagraditi ga kada vidimo da je usvojio neka znanja
- nabaviti edukativne igračke (prometne znakove, semafore, modele vozila...) i poigrati se zajedno motivirajući dijete da uočava opasnosti
- najbolja je metoda učenja...praksa. Stoga je dobro prošetati s djetetom da mu u miru i kroz igru ukažemo na potencijalne opasnosti u cestovnom prometu
- vježbati sigurno prelaženje prometnice, objasniti svrhu pješačkog prijelaza, semaforskih uređaja, ulogu prometnog policajca (on je tu da pomaže, a ne isključivo radi kažnjavanja)
- ukazati na negativne, ali i pozitivne primjere ponašanja u prometu
- i vožnja s djetetom u automobilu prigoda je da mu ukažemo na negetivne primjere ponašanja u prometu
- ako je dijete prvoškolac, posebnu pozornost treba obratiti na put od doma do škole. Odabrati najsigurniji (ne nužno i najkraći) put i uvježbavati s djetetom sigurno kretanje. Ukazati mu na opasna mjesta, na koje sve detalje treba obratiti pozornost. Uvježbavati sve dok nismo potpuno sigurni da je dijete usvojilo potrebna znanja. Dopustiti postupno djetetu da preuzme ulogu "vodiča" i da nas samo vodi. Korigirati ga, ali i nagraditi ako pokaže da je usvojio većinu pravila
- nikada ne požurivati dijete u školu. Ako iz objektivnih razloga kasni, radije mu napišite ispričnicu
- ako nakon završetka nastave dočekujemo dijete pred školom, nikada to ne činiti na suprotnoj strani ulice. Veselo što nas vidi, moglo bi nesmotreno pretrčati cestu
- već smo rekli da je osobni primjer nezamjenjiva metoda edukacija djece. Stoga uvijek, baš uvijek, bez obzira koliko se žurili, a u pratnji smo djeteta, ne činiti prometne prekršaje
- ako se dijete mora kretati u prometu noću, pobrinuti se da na sebi ima odjeću i obuću što svjetlijih boja kako bi bilo uočljivije ostalim sudionicima u prometu. Po mogućnosti, kupiti mu odjeću i obuću s ugrađenim reflektirajućim tvarima
- podučiti dijete kako sigurno koristiti sredstva javnog prijevoza (s posebnim naglaskom na sigurno ulaženje i izlaženje iz sredstava javnog prijevoza)
Poštovani roditelji. Pokušali smo Vam predočiti neka temeljna pravila za optimalnu edukaciju Vašeg djeteta koja će mu pomoći da postane sigurni sudionik u cestovnom prometu. Ne žalite truda i vremena.
Braća ili sestre važne su osobe koje uvelike utječu na cjelokupni razvoj ličnosti, posebno u djetinjstvu. Karakterne osobine kao što su razumijevanje i tolerancija ili agresivnost i stalna ljubomora, inat, povlačenje od odgovornosti, stječu se u obitelji i u odnosima s braćom i sestrama. One ostaju trajne i u odrasloj dobi, utječu na prilagođivanje i uspješnost u društvenom i privatnom životu. Važno je istaknuti da se te osobine često prenose dalje s generacije na generaciju.
Odnos braće i sestara u društvu se ponekad idealizira, gotovo se smatra svetim. Tako se npr. vjernici obraćaju jedni drugima s: braćo i sestre, što sugerira duboku duhovnu povezanost, lojalnost i požrtvovnost koja ne priznaje neprijateljstva i sukobe. Međutim, u svakodnevnom životu u obitelji, odnosi među braćom i sestrama često su mnogo složeniji i daleko su od idealnih. Za bratske je odnose karakteristično to što predstavljaju kombinaciju suprotnih osjećaja: snažnih osjećaja privrženosti i povezanosti, ali isto tako snažnih suprotnih osjećaja.
Rivalstvo se može shvatiti i kao "borba" za prvo mjesto u pažnji i ljubavi majke i oca, odnosno neke druge osobe iz djetetove okoline. Ljubomora je potreba za isključivim posjedovanjem onog koga se voli (npr. majke). Roditelji se najčešće tuže na agresiju prema braći. Agresija djeteta u osnovi je upravljena više prema roditeljima, ali je dijete ne usmjerava toliko prema roditeljima već više prema bratu ili sestri, u strahu da ne izgubi roditeljsku ljubav.
Rivalstvo i ljubomora
Rivalstvo i ljubomora ponekad su potaknuti neprimjerenim očekivanjima roditelja. Nemali broj roditelja ima nerealno visoka očekivanja. Zbog različitih razloga (sami su bili jedinci, slagali su se s braćom ili nisu, pa djecu žele od toga zaštititi) roditelji očekuju da se djeca u potpunosti međusobno prihvaćaju i vole. Ne toleriraju čak ni nesporazume, a kamoli sukobe. Često i onda kad su sami agresivni u rješavanju vlastitih nesporazuma i to pred djecom, roditelji očekuju da se djeca ne svađaju, da starija djeca bez pogovora čuvaju mlađu, da se stalno s njima igraju i sl.
Neki roditelji u dobroj namjeri zanemaruju mlađu djecu kako bi se više posvetili starijima (ili obrnuto) i teško prihvaćaju da je dijete ljubomorno, jer smatraju kako svojim ponašanjem sprečavaju ljubomoru djeteta i ne vide razloge za takve dječje osjećaje. A osjećaji, svi znamo, često dolaze bez nama jasnih i prepoznatljivih razloga. Kako bismo pomogli djeci u prilagođivanju na braću i sestre, najprije je potrebno razumjeti i prihvatiti sve ono što dijete proživljava u odnosu prema braći i sestrama, već od njihova rođenja.
Kako dijete doživljava rođenje brata ili sestre
Dijete je prije svega uplašeno i boji se gubitka roditeljske ljubavi i pažnje. To je razumljivo jer novorođeno dijete samom svojom prisutnošću ugrožava postojeći jedinstveni odnos ljubavi s roditeljima, posebno s majkom. To kod djeteta izaziva nesigurnost i strah od odbacivanja koji je uvijek prisutan kao ljudska strepnja. Kako dijete razmišlja u toj situaciji, pokazuje četverogodišnjak koji dolazi u rodilište vidjeti seku i komentira: "Seka je lijepa, ali gdje su seki mama i tata? Ja svoju mamu i svoga tatu nikome ne dam". Takva je reakcija razumljiva jer svako dijete želi potpunu roditeljsku ljubav i pažnju pa kad prijeti gubitak te pažnje, dijete postaje uznemireno. U ovom primjeru, kao i kod većine djece, odnos s novorođenim djetetom je ambivalentan, dijete pokazuje i pozitivne i negativne reakcije.
Važno je razumjeti i prihvatiti dijete koje dolaskom novorođenčeta postaje rastrgano između dva osjećaja: s jedne strane ljubavi, a s druge ljutnje i agresije prema roditeljima i prema novom članu. Pritom dijete osjeća krivnju i zato sebe smatra lošim i bezvrijednim.
Što sve utječe na prilagođivanje na brata ili sestru? Zašto se neka djeca teže prilagođuju?
O čemu to ovisi?
Prilagođivanje je određeno osobinama djeteta, ali i odnosom djeteta i roditelja kao i odnosima svih članova obitelji.
Temperament djeteta
Roditelj se treba pripremiti na činjenicu da se djeca rođenjem razlikuju po svom temperamentu. Tri su osnovne komponente temperamenta (intenzitet emocija, razina aktivnosti i socijabilnost). Neka su djeca snažnog temperamenta, zahtjevna, dominantna, snažne volje, druga su po svojoj prirodi poslušna, dobra ili tjeskobna i razdražljiva. Nemirna, impulzivna, djeca snažnih emocija teže se slažu s braćom, pogotovo ako su oba djeteta takva. Za razvoj ličnosti djeteta, uz temperament, važan je karakter koji je određen i naslijeđem, ali i načinom na koji roditelji i obitelj odgajaju dijete.
Dob
Manja djeca, posebno mlađa od 18 mjeseci teže se prilagođuju. Majka im je još toliko potrebna da nemaju sposobnost prihvaćanja novog djeteta. Starija djeca od nekoliko godina lakše će se prilagoditi, osim ako do tada nisu bili središte svijeta ili ako do rođenja drugog djeteta nisu razvili zadovoljavajući emocionalni odnos s majkom.
Starija su djeca emocionalno, socijalno i intelektualno zrelija i mogu osjetiti empatiju i razumjeti perspektivu druge osobe. Ona mogu pomagati oko novorođenčeta i baviti se i drugim aktivnostima i izvan obitelji, što im također olakšava prilagodbu. Reakcije starijeg djeteta očituju se poslije, kada mali rival počinje u kući osvajati sve više prostora, kada prohoda, progovori i počinje se "praviti važnim". Stariji nastoji zadržati svoj položaj pa ako ne uspije, pokazuje otvorenu agresivnost ili se povuče u sebe i razmišlja o osveti. Poslije se pojavljuje natjecanje, sa željom da se bude bolji od rivala. Neka djeca pokazuju svoju superiornost zaštitničkim odnosom ili prenaglašenom pomoći majci, posebno oko djeteta, pri čemu su ponekad autoritativni i agresivni. Dobro je znati da ona djeca koja u početku jače reagiraju otporom i negodovanjem, se kasnije brže prilagođuju od povučene djece koja ne pokazuju vanjske reakcije.
Odnosi roditelj – dijete
Različito postupanje roditelja prema djeci, otežava prihvaćanje novopridošlog djeteta. To posebno pogađa djecu predškolske dobi. Istraživanja pokazuju da se majke slično ponašaju prema djeci u istoj dobi, ali kad je riječ o starijoj djeci, zahtijevaju veću zrelost pa i malo dijete tada postaje veliko. Najčešće očekuju da, kao "stariji i pametniji", popuste i ponašaju se zrelije, a da se pritom ne ljute i da nisu tužni ni razočarani zbog svog novog položaja. To je preveliko očekivanje koje dijete redovito ne može ispuniti bez posljedica. Roditelj često nije toga svjestan, a još manje je spreman prihvatiti patnju koju doživljava starije dijete u toj situaciji. Osmogodišnjak koji raste u zdravoj, emocionalno toploj obiteljskoj klimi, a ima dvogodišnjeg brata, na pitanje kada mu je najteže, odgovara tužnim glasom: "Najteže mi je kad mama ljubi bracu i tepa mu: Sunce moje malo."
Rođenjem novog djeteta mijenjaju se obiteljski odnosi
Rođenje brata ili sestre veliki je stres ne samo za dijete već za cijelu obitelj. Donosi veliko uzbuđenje i radost, ali i više obveza i briga roditeljima, posebno ako je dijete zahtjevno ili bolesno. Osjećaji roditelja također se mijenjaju. Roditelji se često brinu kako će dijete prihvatiti novorođenče, a istodobno se brinu i za vlastite osjećaje. Hoće li moći voljeti drugo dijete kao i ovo i kako voljeti drugo dijete, a da istodobno nešto ne oduzmu onom prvom. Često svoju strepnju i ne znajući prenose na djecu i govore im baš ono što će dijete najviše uznemiriti, kao npr.: "Kad dođe beba, ja ću te voljeti kao i do sada, voljet ću te jednako kao i bebu." Kad slušaju takve riječi, djeca s pravom provjeravaju tu "jednaku" ljubav. Postavljaju pitanja: zašto mene ne nosiš, zašto meni ne daš bočicu, zašto beba može piškiti u pelene, a ja ne mogu...
Ako su postojali sukobi među roditeljima, sada se produbljuju. Djeca oponašaju konfliktno ponašanje roditelja, što ih čini nesigurnima i tjeskobnima. Za dijete je važno mentalno zdravlje roditelja. Tako npr. depresivne majke koje teško podnose opterećenja nastala rođenjem djeteta prenose to i na djecu. Bitno je kako funkcionira obitelj i kakva je emocionalna obiteljska klima. Sve te situacije djeca lakše podnose ako su roditelji topli, njegujući, pažljivi prema svoj djeci i ako im dopuste slobodno i bez roditeljske ljutnje izraziti ono što osjećaju, najčešće strah od gubitka roditeljske ljubavi, ljutnju, ljubomoru i rivalstvo.
Odnosi između roditelja i starijeg djeteta se mijenjaju
Majke u prosjeku manje vremena provode sa starijom djecom, manje razgovaraju i igraju se, ali povećavaju kažnjavanje i kontrolu ponašanja, posebno prema djevojčicama. Tate se u toj situaciji više bave starijom djecom.
Kad ima više djece u obitelji
Najstarije dijete osjeća se najviše uskraćenim, posebno ako je neko vrijeme (od treće do pete godine) bilo samo. Najjače reagira kad se rodi prvo dijete jer se brine kako sačuvati svoj položaj ili pak kako se othrvati zahtjevima roditelja da popusti mlađem, a da ništa ne dobije zauzvrat. Drugo dijete često se povezuje sa starijim i oponaša ga. Ako je troje djece u obitelji, srednje je dijete rastrgano kontradiktornim identificiranjem s mlađim i sa starijim, pa je zna biti zbunjeno, agresivno ili povučeno. Za najmlađe dijete je tipično da dobije najviše pažnje, pa tu privilegiranu poziciju nastoji zadržati što dulje.
Pripreme za rođenje brata ili sestre
Pripreme su važne jer dobre pripreme na početku mogu smanjiti ili spriječiti poteškoće u kasnijim odnosima djece.
Kada i kako reći djetetu da će dobiti brata ili sestru?
Odmah, čim su roditelji sigurni da majka čeka prinovu, treba reći djetetu i uključiti ga u sve pripreme (uređenje prostora, kupnje i dr.). Tijekom trudnoće ima situacija u kojima je prikladno, npr. kod prijatelja koji imaju malo dijete, skrenuti pozornost na to kako je novorođenče bespomoćno i kako bez pomoći drugih, a posebno mame, ne bi moglo samo jesti, kupati se, presvući, sjediti. Neka dijete odlučuje o izboru nekih predmeta koje kupujemo za novorođenče kako bi se osjećalo važnim. Navedite ga da vam kaže bi li voljelo imati bracu ili seku. Za vrijeme obroka razgovarajte o tome gdje bi seka ili braco mogli sjediti za stolom i sl. Nije dobro djetetu naglašavati kako će ono voljeti bebu i igrati se s njom. Jer kad novorođenče dođe, onako maleno, plačljivo, ne samo da ono nije spremno za igru nego se ni mama ni tata više nemaju vremena igrati. Starije se dijete osjeća prevarenim. Zašto bi uopće voljelo takvu bebu?
Važno je izbjegavati istodobne druge velike promjene u životu djeteta, kao što je odlazak u jaslice ili vrtić, promjenu sobe ili odlazak baki ili djedu. Neka svakodnevna rutina ostane ista jer dijete promjene, a posebno odvajanja, doživljava kao odbacivanje i misli da ga više ne volimo. Tada će drugo dijete smatrati krivcem za odvajanje od roditelja. Ako je ikako moguće, ne uskratite starijem djetetu najmilije trenutke kao priču pred spavanje, zajedničke obroke, kupanje, odlazak u kupnju...
Ne dopustite preveliki entuzijazam u očekivanjima, već upozorite dijete da rođenje brata ili sestre, osim radosti donosi i neke promjene u načinu života; više briga, posla i promjenu u dnevnim aktivnostima za sve članove obitelji. Treba naglasiti njihovu važnu ulogu i pomoć u podizanju brata ili sestre koja će se mijenjati kako prinova raste, ali će ostati trajna do kraja života.
Ako postoji problem u odnosu dijete – roditelj, treba ga rješavati prije. Dobro je dijete upoznati s fiziološkim promjenama kod majke i novorođenčeta. Dok je mama u bolnici, netko iz obitelji mora biti uz dijete i djetetu to treba unaprijed objasniti. Posjete majci u bolnicu poželjne su jer smanjuju stres odvajanja i smiruju dijete.
Kad novorođenče dođe kući
Važna je pomoć oca, bake, djeda i ostalih odraslih. Bavljenje oca djetetom, više vremena za igru i druženje pomaže i djetetu i majci: djetetu nadomješta majku, a majci smanjuje stres nastao zbog novih odgovornosti i obveza. Poželjno je uključiti dijete u brigu oko novorođenčeta (donositi pelene, držati bočicu), uputiti ga u njegove potrebe i osjećaje, dati djetetu na važnosti napomenama kao što su: beba te gleda i voli kad je tako nježno grliš, smije ti se, sviđa joj se kako je hraniš. Dobro je osigurati svaki dan malo vremena (barem 10 do 15 minuta) samo za starije dijete. Neka netko povremeno pričuva novorođenče dok dijete s roditeljima iziđe u šetnju, kino i sl.
Kako djeca mogu reagirati na novopridošlo dijete?
 U toj situaciji, dijete se susreće sa silinom osjećaja ljubomore i rivalstva. Svakom odraslom je to teško, a djetetu je još teže zbog njegove nezrelosti. Treba pomoć odraslih kako bi moglo izići na kraj s tim zastrašujućim osjećajima i prevladati ih.
Pomoć roditelja sastoji se prije svega u prihvaćanju osjećaja djeteta takvih kakvi jesu. To je težak zadatak za roditelja jer svaki roditelj nastoji da je njegovo dijete sretno i teško podnosi kad dijete pati, kad je ljuto i tužno, kad izražava želju da se brat ili seka nisu ni rodili, da ih nekom daju, da se razbole, odu u bolnicu. To su misli koje se nameću djetetu bez njegove volje i muče ga. Ono zbog toga pati i osjeća se krivim i odgovornim kad se bratu ili sestri zaista dogodi nešto loše, npr. kad se razbole. Uza sve to, dijete često ne može svoje osjećaje ni sa kim podijeliti zbog srama ili straha od odbacivanja.
Unatoč svim pripremama, neka djeca reagiraju burno i na različite načine. Najsnažnije reakcije mogu se očekivati u male djece, jedinaca, djece osjetljive na promjene u hrani, preosjetljive djece koja teško prihvaćaju nove ljude i situacije kao i djece koja su do tada bila središte svijeta, kojima se posvećivala prevelika pažnja. Takvoj će djeci za prilagodbu trebati više vremena i više strpljenja odraslih. Smetnje ponašanja u vrijeme kad se rodi brat ili sestra jače su izražene u male djece u dobi do 5 godina. Ljubomora je, čini se, najviše izražena ako dobna razlika među djecom iznosi od 1,5 do 3 godine.
Kako se može ponašati trogodišnjak nakon rođenja brata ili sestre?
Dijete će npr. prići novorođenčetu, pomilovati ga ili uštipnuti za ruku ili nogu. Ako ga roditelji zbog toga ne krive, ne kažnjavaju i ne spriječe mu ponovno približavanje bebi kad god to zaželi, ako ne prekidaju njegovu priču za spavanja čim mlađe dijete zaplače, takvo će ponašanje brzo proći. Nekad djeca otvoreno protestiraju, traže da se mama neprestano bavi njima, često pitaju roditelje vole li ih, traže da se seka ili braco vrate od kamo su došli, kažu da ne vole brata ili sestru. U tome ih ne treba sprečavati i toga se ne treba plašiti. Naprotiv, treba ih poticati da kažu što im smeta, što oni očekuju od roditelja. To naravno ne znači da roditelj treba u svim zahtjevima udovoljiti djetetu. Udovoljit će ono što može, a dijete će i s tim biti zadovoljno ako prihvatimo da ima pravo željeti i ono što je neostvarivo. Ako ih spriječimo u izražavanju osjećaja, mogu postati nemogući: razdražljivi, plačljivi, vrište ako im se odmah ne ispuni svaka želja. Ne slušaju mamu, tuku je i guraju od sebe. U vrtiću plaču, odbijaju hranu, ne igraju se s djecom, protestiraju pri odlasku u vrtić, ponovno mokre u krevet. Dok novorođenče spava, ulijeću u sobu, lupaju vratima, viču, a kad mama hrani mlađe dijete, na silu sjedaju u krilo, ljute se, plaču, udaraju. Tako se ponaša dijete koje doživljava da ga više ne vole kao prije, osamljeno i odbačeno dijete.
Neke tipične reakcije nakon rođenja brata ili sestre su:
- pojačani sukobi s roditeljima, dijete postaje zahtjevno, razdražljivo, nervozno
- pretjerana potreba za roditeljskom blizinom
- separacijski strah (strah od odvajanja od roditelja)
- skretanje pozornosti na sebe regresija na prijašnje ponašanje (ponovno tepanje, ponovno nekontrolirano mokrenje), što je odraz djetetove potrebe da se roditelji i dalje brinu o njemu jednako kao i o pridošlom djetetu
- noćna buđenja i dolaženje u krevet roditeljima
- agresivno ponašanje prema novorođenčetu koje treba odlučno i jasno sprečavati i ne ostavljati dijete nasamo s mlađim djetetom
Većina emocionalnih poteškoća je prolazna i najčešće se za nekoliko mjeseci počnu smanjivati i potpuno nestanu za godinu dana.
Utjecaji braće i sestara na sazrijevanje i osamostaljivanje
Bratska je ljubav nesumnjivo trajno i neprocjenjivo bogatstvo koje nas hrani i podržava cijeli život. Iskustvo kao i rezultati studija pokazuju da tijekom djetinjstva, braća i sestre snažno potiču razvoj ličnosti u pravcu bržeg sazrijevanja i osamostaljivanja, razvoja emocionalne inteligencije, osjećaja za potrebe drugih oko sebe, radoznalosti i suosjećanja. U doba odrastanja, starija djeca služe mlađoj kao učitelji, zamjenski roditelji ili kao model, pružaju zaštitu, podršku i sigurnost u stresnim situacijama. Starija djeca razvijaju osjećaj odgovornosti (više djevojčice) i zaštite (više dječaci). Starije dijete će čuti roditelja koji mu objašnjava da je mlađe dijete bespomoćno i da se netko treba o njemu brinuti. Djeca vole kada im se povjeri briga o nečem ili nekom, ako se u tome ne pretjeruje. Starija djeca potiču razvoj motorike i pokretljivosti mlađeg jer se igraju s njim. Mlađe ih oponaša u igri, jelu i govoru. Uz stariju djecu mlađa uče brže nego uz odrasle jer su generacijski bliži, provode mnogo vremena zajedno, a imaju jednostavnije i prihvatljivije pokrete, manire i vokabular nego odrasli. Mlađa djeca oponašaju starije, od njih uče pa je poznato da djeca koja imaju stariju braću i sestre imaju veće predznanje u školi, znaju više pojmova, imaju bolje razvijeno mišljenje. Mlađa djeca također utječu na stariju, oplemenjuju ih, bude u njima osjećaj nježnosti, požrtvovnosti i brige za drugoga.
mr. sc. Mirjana Šprajc Bilen, psihologinja – psihoterapeutkinja
Klinika za dječje bolesti Zagreb
Vezani članak:
|
Vjerojatno nema djeteta koje nije barem jednom dobilo lošu ocjenu ili lošiju od očekivane. Neka djeca tome ne pridaju veliku pozornost, dok se neka djeca radi loše ocjene osjećaju neuspješno i krivo. No, važno je znati radi čega je došlo do loše ocjene, je li radi toga što dijete nije dovoljno učilo, ima li poteškoća u razumijevanju gradiva ili je posrijedi neki drugi razlog.
Loš školski uspjeh djeteta može značiti da dijete ima prosjek ocjena četiri, tri, dva pa sve do toga da dijete ponavlja razred. Zapravo, subjektivna procjena roditelja određuje (loš) školski uspjeh djeteta. Naime, svaki roditelj ima neki svoj kriterij po kojem on zaključuje koliko je njegovo dijete uspješno ili ne. Upravo s obzirom na vlastita očekivanja, roditelji i reagiraju na različite načine.
Neki kritiziraju dijete kad u školi dobije ocjenu dobar, no i kad dobije odličan komentiraju da je npr. test bilo lagan. U takvim obiteljima dijete raste s osjećajem da roditelji u njega nemaju povjerenja, kao i da nikad ne mogu dobiti priznanje i pohvalu za svoj uspjeh. Pretjerano kritični roditelji će se često sramiti zbog izgleda ili neuspjeha svog djeteta. Važnije im je što će na neuspjeh reći susjedi nego kako se dijete osjeća. Takvi roditelji možda nesvjesno žele da dijete slijedi njihov put, da slijedi njihove izbore kao potvrdu njihovog ega. Nažalost, takvi roditelji ne mogu uskladiti svoje ciljeve s djetetovim mogućnostima, opterećuju ga prevelikim očekivanjima i zahtjevima te stalno teže vanjskom efektu: dobroj ocjeni, uspjehu. Ako roditelji ne prihvaćaju i ne vrednuju dijete zbog njega kao osobe, nego ga vrednuju i procjenjuju kroz njegove uspjehe, odnosno koliko su u stanju njih kao roditelje učiniti sretnijima i zadovoljnijima, djeca mogu razviti depresiju, anoreksiju, stalnu anksioznost, psihosomatske smetnje.
Dobar roditelj prihvaća i potiče djetetovu individualnost, pomaže mu da razvije samopouzdanje i intrinzičnu motivaciju, šaljući mu bilo ponašanjem, bilo riječima poruke:
- vjerujem u tebe
- vjerujem ti
- znam da ti to možeš
- ja te slušam
- brinem se o tebi i za tebe
- jako si mi važan
- važno je truditi se
Načini na koje se ove poruke mogu iskazati su različiti. Ako su iskrene, sigurno će doprijeti do djeteta.
Roditelji trebaju usmjeriti djecu na ono za što imaju sklonosti i sposobnosti, za što su razvojno zreli i sposobni, a ne na ono što je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti. Trebaju pokazati poštovanje i interes za ono što dijete radi čak i kad misle da je to nevažno. Dobar roditelj će motivirati i poticati dijete da se razvija postupno, a neće ga tjerati da bude savršeno.
Dobar roditelj će iskoristiti utjecaj da pozitivno motivira svoje dijete, te će zajedno s djetetom istraživati razne mogućnosti koje su pred djetetom. Pri tome će voditi računa o djetetovim razvojnim i emocionalnim potrebama i neće biti usmjeren na zadovoljenje vlastitih potreba kroz svoju djecu.
Ukoliko se roditelj i dijete nađu u situaciji da je dijete postiglo nešto slabiji uspjeh u školi ili da uspjeh u školi kontinuirano slabi, a uzrok tome roditelj ne nalazi u nekom stresnom događaju, smrtnom slučaju u obitelji, promjeni okoline i slično, možda je djetetu potrebna pomoć u organizaciji radnog okruženja, dnevnog rasporeda ili dijete ne koristi dobre tehnike učenja.
Najčešće se takav pad za jednu do dvije prosječne ocjene događa u petom razredu osnovne škole ili u prvom srednje, kada dijete mijenja učiteljicu i razredno odjeljenje te školu, a uz to u tim periodima dolazi i do razvojnih promjena (period adolescencije).
U takvim slučajevima jako je važna suradnja roditelja i djeteta, prihvaćajući, neokrivljavajući stav. Roditelj će trebati pomoći djetetu da ispravi loše ocjene te da ne dobije nove.
Evo nekoliko savjeta:
Radno okruženje
- dijete bi trebalo učiti i pisati zadaću u svojoj sobi, za svojim stolom. Ukoliko to nije moguće osigurati, bilo bi dobro da dok dijete uči ne bude upaljen televizor, radio ili računalo u prostoriji u kojoj se nalazi, da druge osobe ne ometaju dijete te da ono ima neki kutak za sebe, radnu površinu na kojoj može pisati i učiti. Važno je također da se isključi zvono na mobitelu jer stalno dobivanje poruka ili poziva ometa koncentraciju i prekida rad.
- ukoliko se ne može osigurati tišina u takvoj prostoriji, ponekad pomaže glazba koja "neutralizira" druge ometajuće zvukove, poput razgovora drugih osoba.
- bilo bi dobro da je prostor ili dio prostorije gdje dijete uči uvijek isti te da dijete uvijek na istom mjestu drži svoje bilježnice, knjige, olovke i sl.
Dnevni raspored
- dijete i roditelji trebaju napraviti raspored za cijeli tjedan i to za svaki dan. Ukoliko dijete ide jedan tjedan u školu ujutro, a drugi popodne, tada su potrebna dva tjedna rasporeda.
- u raspored se upisuje od toga kada se dijete ustaje ujutro, doručkuje i sprema za školu, vrijeme kada je u školi, kada dolazi kući, ruča i odmara se, kada i koliko vremena uči te kada ide na spavanje.
- važno je u takav raspored uključiti i vrijeme kada se dijete igra, druži s drugom djecom, gleda televiziju ili je na računalu te vrijeme kada je na nekoj izvanškolskoj aktivnosti. Bilo bi dobro da vrijeme za odmor bude poslije vremena za učenje.
- važne su i pauze za učenje. Npr. ako je vrijeme za učenje svaki dan od 16 do 18h onda i to vrijeme treba dodatno „razlomiti“ na dijelove npr. pisanje domaće zadaće pola sata, pauza 5 minuta, učenje jednog predmeta pola sata, pauza 10 minuta, učenje drugog predmeta pola sata, pauza 10 minuta itd....U vrijeme pauzi dijete može nazvati prijatelja, malo prošetati po stanu, pogledati nešto na televiziji, nešto popiti ili pojesti voćku.
- nakon samostalnog učenja, roditelj i dijete pregledavaju zadaću te roditelj može ispitati dijete na način na koji će pitati nastavnik ili kako će biti u testu.
Kako učiti
- kada se uči matematika, fizika, kemija i sl. predmeti potrebno je razumijevanje gradiva te vježbanje zadataka. Roditeljeva uloga je da djetetu pojasni gradivo ako ga dijete ne razumije, pomogne mu da uoči vlastite greške te i samo ispravi. Ispisivanje formula na zaseban papir ili bilježnicu obično koristi.
- ukoliko roditelj želi neko gradivo objasniti djetetu, bilo bi dobro da se prije nego počne posavjetuje s nastavnikom ili prouči knjigu i bilježnicu djeteta. Naime, neko gradivo se možda učilo na neki drugačiji način u vrijeme kada su roditelji išli u školu.
- kada se uči tekstualno, sadržajno gradivo, potrebno je u tekstu podcrtati najvažnije dijelove ili riječi, sažeti dijelove teksta u natuknice u bilježnicu koje poslije služe za podsjećanje. Ukoliko se radi o gradivu koje ima mnogo važnih dijelova, može se crtati "mentalna mapa" u kojoj se ucrtavaju glavni pojmovi koji se povezuju linijama na kojima je objašnjena veza među pojmovima. Kod učenja povijesti korisno je bilježiti "lentu vremena" i označavati ju važnim događajima, pri učenju zemljopisa korisne su karte i mape i sl. Nadalje, kada se neko gradivo nauči, dobro ga je prepričati naglas. To je najbolja provjera da li je gradivo naučeno. Dijete može ponavljati gradivo samo sebi ili roditelju.
Pravila
- roditelj ne treba rješavati zadatke, zadaću, čitati lektiru i sl. umjesto djeteta jer na taj način mu šalje poruku da ne vjeruju u njegove sposobnosti, ali i da će netko drugi obaviti posao za njega.
- roditelj treba nagraditi dijete nakon uspješno odrađenog zadatka, naučenog gradiva. Nagrada može biti osmijeh, pohvala, slatkiš,...
- ukoliko dijete ne izvršava obveze, ne drži se rasporeda i sl. roditelj i dijete trebaju dogovoriti sankcije. One mogu biti uskraćivanje gledanja televizije, igranja na računalu ili s prijateljima i sl.
Ukoliko ovi savjeti ne pomogu te dijete i dalje ne postiže bolji uspjeh, možda dijete ima poteškoća u učenju. U tom slučaju važno je posavjetovati se s psihologom ili socijalnim pedagogom u školi, domu zdravlja ili obližnjem savjetovalištu.
I na kraju važno je zapamtiti da uspjeh djeteta u školi nije najvažniji u životu te da on ne treba predstavljati okosnicu djetetova života ili odnosa djeteta i roditelja. Ponekad se roditelji toliko uključe u školske obaveze djeteta da je sva njihova međusobna komunikacija kontinuirano vezana uz školu, zadaću, testove i učenje. Takvo okruženje stvara kod djece apatiju i nezadovoljstvo te frustraciju obje strane.
Roditelji se ne smiju prestati zabavljati s djecom, družiti i imati neke zajedničke aktivnosti bez obzira na školski uspjeh, jer upravo će na taj način odgojiti samopouzdano dijete koje će postizati bolji uspjeh.
Razdoblje školskih praznika često je vrlo teško za roditelje. Za svoje dijete školske dobi trebaju naći odgovarajuću osobu za čuvanje ili dijete ostaviti samo kod kuće radi čega se i sami roditelji mogu osjećati uznemireno i zabrinuto.
Često se postavlja pitanje koja je to kritična dob nakon koje dijete mogu ostaviti samo. Točnog odgovora na to pitanje nema, već svaki roditelj treba za svoje dijete procijeniti da li je dovoljno zrelo da ostane samo te da se snađe u iznenadnim situacijama. Ipak, uzima se kao prosječna dob od 10 godina kada bi većina djece mogla ostati sama kod kuće.
Najvažniji faktor pri odlučivanju može li dijete ostati samo je taj kako se dijete osjeća kada je samo kod kuće, osjeća li se opušteno i sigurno ili osjeća strah i nelagodu. Ako se dijete boji ostajati samo kod kuće i to doživljava kao traumatsko iskustvo, npr. osluškuje sve zvukove u strahu da bi netko mogao provaliti u stan, razmišlja što bi se sve loše trebalo dogoditi, mogu se javiti posljedice u emocionalnom razvoju. Tako djeca mogu postati nesigurna u sebe i svijet oko sebe, povučena, introvertirana ili pak suprotno – vrlo agresivna. U tim slučajevima potrebno je razmisliti na koje druge načine se roditelj može snaći. Najčešće djeca provode vrijeme s djedom i bakom, ako imaju takvu mogućnost. Također roditelji se mogu udružiti s roditeljima vršnjaka njihova djeteta i organizirati zajednička čuvanja djece. Dobro je pitati i prijatelje, rođake, kolege kako se oni snalaze.
Kada roditelji razmišljaju je li njihovo dijete dovoljno zrelo da ostane samo, trebaju razmisliti je li bi se znalo snaći u nekim iznenadnim situacijama – kada npr. netko pozvoni na vrata, ako se nešto u stanu zapali ili poplavi, ako nestane struje? Zna li dijete reagirati na siguran način i potražiti pomoć? Sluša li roditelje i poštuje li pravila i upute koje mu se daju? Također, valja razmisliti može li si dijete samo uzeti obrok, na siguran način podgrijati hranu, otići do dućana ako mu nešto zatreba? Prije nego ostave dijete samo kod kuće, roditelji bi trebali razgovarati s djetetom o potencijalnim situacijama i tražiti dijete da (po)kaže roditelju što bi učinio u nekoj od situacija. Za svaku situaciju mogu se navesti neka pravila – što se smije u kuhinji (npr. mikrovalna), a što ne (pećnica, štednjak); što se može reći nekome preko telefona, a što ne (npr. da je samo kod kuće); što reći kada netko pozvoni na vrata; u kojim sobama se može igrati; smije li zvati prijatelje da dođu na igru; kada i koliko se smije gledati televizija i biti na računalu, Internetu...
Roditelji ne smiju zaboraviti da ostave stan siguran za dijete, da ne budu alkohol, lijekovi, opasni deteđenti, oružje, upaljači i sl. na dohvat ruke.
Ukoliko jedno dijete u obitelji jest dovoljno zrelo da ostane samo kod kuće, to ne znači da se ono uz to može brinuti i za svoju mlađu sestru ili brata. Stoga bi roditelji trebali i o tome voditi računa te procijeniti kakve je zrelosti mlađe dijete i u kakvom su međusobnom odnosu djeca.
Kada se roditelji odluče da je dijete dovoljno odraslo da ostane samo kod kuće, dobro bi bilo napraviti nekoliko testnih situacija i ostaviti dijete po par sati samo prije nego bude moralo ostati cijeli radni dan.
Dobro bi bilo da se roditelj i dijete čuju telefonski nekoliko puta u danu, pogotovo u početku, te da dijete zna da ga uvijek može dobiti na telefon. Dobro je ostaviti djetetu sve važne brojeve telefona, kao što su hitna pomoć, vatrogasci i policija. Također, potrebno je razgovarati s njim i uputiti ga u moguće situacije, reći kome se sve može obratiti za pomoć.
Roditelji bi zajedno s djetetom trebali porazgovarati o aktivnostima, s čime bi se dijete moglo baviti dok je samo kod kuće. Roditelji mogu zadati neke male zadatke djetetu npr. da svaki dan pospremi jedan dio svoje sobe (ormar, stol, ladice, police). Također, dijete može svaki dan pola sata ili sat vremena čitati lektiru za slijedeću godinu ili neke druge dječje romane. Bilo bi dobro da roditelji nađu što više korisnih i zabavnih aktivnosti kako djeca ne bi bila prepuštena samo gledanju televizije i igranju na računalu ili surfanju Internetom. Ako se radi o više djece u obitelji, bilo bi dobro pripremiti neke društvene igre, kao "Monopoly", "Čovječe ne ljuti se", "Rizik", "Cluedo", "Puzzle" i slično. Također, djeci bi trebale biti dostupne bojanke, papiri, bojice, tempere i sl. Tako djeca mogu crtati na zadanu temu, primjerice izrađivati čestitke vezane uz blagdane i rođendane.
Kućni ljubimci mogu biti dobro društvo djeci i često se djeca osjećaju sigurnijima jer imaju njihovo društvo.
Ukoliko se sve dobro organizira, samostalan ostanak kod kuće može biti pozitivno iskustvo za dijete i pomoći mu u rastu samopouzdanja. Kada su roditelji provjerili sve gore navedene naputke, mogu se doista opustiti i vjerovati sebi i svom djetetu.
Izvor: Hrabri telefon
|
