 Svi želimo najljepše božićne blagdane za svoju djecu i cijelu obitelj. Ipak, naše dobre namjere nisu uvijek biti u skladu s djetetovim potrebama. U želji da osiguramo zanimljive i čarobne trenutke, blagdani mogu postati stresno iskustvo za cijelu obitelj. Obavljajući sve potrebne poslove vezane uz praznike: kuhanje, pečenje kolača, kupovanje, čišćenje, planiranje posjeta i doživljaja, teško je izbjeći grozničavu utrku s vremenom. Ako se tome pridodaju financijske brige te nezadovoljstvo djece zbog nedostatka pozornosti, može se očekivati porast stresa kod cijele obitelji. Npr. nije rijetkost da majke, koje najčešće nose najveći teret priprema, budu potpuno iscrpljene upravo onda kada bi se trebale opustiti i uživati. Rastrzani obavezama, roditelji postaju napeti i razdražljivi. Nažalost, ta su emocionalna stanja na neki način "zarazna". Neka djeca reagiraju na stres roditelja neposlušnošću, bučnošću, prkosom, nestašlucima, ispadima bijesa, dok se druga zatvaraju i povlače u sebe. Tako nastaje začaran krug stresa iz kojeg je teško izaći. Djetetov ritam života i svakodnevna rutina vrlo su važni za njegovu emocionalnu sigurnost i stabilnost. Međutim, u vrijeme blagdana, često odstupamo od uobičajenog načina života: vodimo djecu u pretrpane dućane, izvodimo ih na razne prigodne događaje, dopuštamo da dugo ostanu budni, pomičemo vrijeme obroka, izostaju uobičajeni načini uspavljivanja i rituali koji djetetu znače sigurnost, ljubav, pažnju. Sve to negativno utječe na fizičko i psihičko stanje djece te vodi ka emocionalnoj nesigurnosti, umoru, razdražljivosti i neprihvatljivom ponašanju.  Pokušajte što više zadržati uobičajeni ritam života i u vrijeme blagdana. Naročito pripazite da nađete vremena za ona podržavajuća ponašanja (maženje, razgovor, zagrljaj, igra), koja djetetu pružaju ljubav i emocionalnu podršku te smanjuju razinu stresa. Poslovi i zadaci koje si postavljamo kako bismo zadovoljili očekivanja okoline ili tradiciju, toliko su zahtjevni da nemamo vremena za djecu. Najčešće ih "guramo od sebe ", ne pružajući im pažnju na koju su navikla, na što djeca uzvraćaju još većom upornošću u privlačenju pozornosti: "lijepe se" za nas, zahtijevaju, cendraju ili se svađaju. Pojednostavite popis zadataka i uključite djecu da vam pomognu. Je li zaista nužno ispeći 10 vrsta kolača ili besprijekorno ukrasiti božićni bor? Djeci će više značiti jedan, zajednički napravljen kolač i nevještim ručicama okićen bor s nakitom koji ste zajedno izradili. Idealno uređen i okićen dom "kao iz bajke", kolači koji su praznik za oči i nepce, bez sudjelovanja vaše djece, biti će tek umjetno stvoren blagdanski ugođaj, u kojem nitko neće istinski uživati. Zapamtite, samo veselje, zadovoljstvo i entuzijazam vaše djece učinit će blagdane čarobnim i nezaboravnim! Dio poslova oko božićnih blagdana definitivno je nezanimljiv za djecu ( kupovanje, zamatanje poklona, pisanje čestitki...), a treba se obaviti. Opet smo "prisiljeni" gurnuti djecu od sebe kako bismo ih obavili. Dok se vi bavite svojim zadacima, zaposlite djecu nekim kreativnim radom. Prikupite kutije, šareni papir, škare, ljepilo, trake, stare čestitke, vunu i sl., te prepustite djetetovoj mašti i inicijativi da stvori svoju kreaciju iz postojećih sredstava.  Na blagdansko jutro, svi ukućani su uzbuđeni zbog predstojećih događaja. Roditelji žele osigurati realizaciju svih zamišljenih aktivnosti i stvoriti zamišljenu atmosferu (svečani ručak ili večera, blagdansko uređenje i izgled kuće, pokloni, gosti). Djeca su napeta zbog užurbanosti ukućana i nestrpljiva da saznaju koje su poklone dobili. Gužva, jurnjava, žurba, vika, galama - nivo stresa raste zabrinjavajućom brzinom. Što učiniti kako bi blagdan protekao u svečanoj, smirenoj i opuštenoj atmosferi? Dogovorite nekoliko osnovnih pravila ponašanja za djecu. Npr., nema jurnjave, penjanja po namještaju, fizičkih obračuna... Tko prekrši pravila može ga se izdvojiti negdje na "hlađenje", npr. za poseban stol ("izolacija" ne bi trebala trajati dulje od onoliko minuta koliko dijete ima godina). Zaposlite djecu da vam pomognu postaviti tanjure, salvete, donijeti jelo, složiti suđe u sudoper i sl. - osjećat će se korisnima te potrošiti višak energije. Njegujte tradicionalne običaje, rituale koji se svake godine ponavljaju i koji će unijeti red i smirenost te opustiti djecu (zajedničko čitanje prigodnih priča, pjevanje pjesmica i sl.).  Dopustite djeci da otvore poklone prije nekih drugih običaja; otvaranje i igra s dobivenim darovima zaokupit će ih na neko vrijeme, a odraslima omogućiti predah ili uživanje u blagovanju i razgovoru. Ako uzbuđenje, vika i jurnjava dosegnu vrhunac, možete ponuditi aktivnosti s tijestom za modeliranje. Takva aktivnost opušta i djecu i odrasle te predstavlja neku vrstu terapije za sniženje nivoa stresa. U određenim trenucima, i lijepi, prigodni crtić može biti spas kako bi se obavile zadnje pripreme i aktivnosti. Vaši blagdani doista mogu biti predivni, ako upamtite da je radostan sjaj u očima vaših najdražih ljepši od najsjajnije kuglice na božićnom drvcu, a da vaš osobni mir i radost treba biti smisao svega što za blagdane činite.
vjetaruledja.com
Jeste li ikada postavili pitanje djetetu i unaprijed znali da je odgovor potpuno irelevantan?
To se događa većini roditelja. I to ne zato što ne mogu imati povjerenja u svoje dijete, već zbog toga što mnoga djeca u dobi od dvije, tri ili četiri godine, imaju toliko razvijenu vještinu govora da roditelji ponekad zaborave da ipak postoje neke stvari koje oni ne mogu do kraja razumjeti.
Pripremili smo primjere nekih pitanja koja ne bi trebalo postavljati maloj djeci:
- Jesi li siguran/sigurna? - Priznati ćete, malo dijete zapravo nikada nije sigurno u nešto. Može biti sigurno da ne želi učiniti ono što mu kažete, ali ne može sa sigurnošću znati je li ono što od njega tražite neophodno.
- Moraš li u WC? - Najčešće će odgovor biti potvrdan, a negativan će biti ako se dijete zaigralo. Najbolje je ništa ne pitati, nego jednostavno dijete odvesti u toalet.
- Zašto si to napravio/napravila? - Mala djeca zapravo ne znaju zašto su pošarala zid ili bacila kockicu u WC školjku. Roditelj treba jednostavno korigirati ponašanje, jer je uzrok vjerojatno čista radoznalost.
- Voliš li me? - Da, djeca vole svoje roditelje i na ovo pitanje znate odgovor. Umjesto toga recite vi djetetu koliko ga volite.
- Koga voliš više: mamu ili tatu? - To pitanje ne treba nikada uputiti djetetu. Niti jedno dijete nikada ne bi smjelo biti u situaciji birati između dva roditelja.
- Što želiš za ručak? - Na ovo pitanje vjerojatno ćete uvijek dobiti isti odgovor. Dakle, što god da je dijete odgovorilo, vi ćete ponuditi nešto drugo (osim u slučaju kada se radi o iznimnoj prilici: rođendan, neka proslava itd…). Radije ponudite izbor, npr: "Želiš li grašak ili špinat?"
- Je li ti žao? - Što god da je dijete napravilo, ono, obzirom na svoju dob, vjerojatno ne osjeća žaljenje. I to je normalno. Radije objasnite djetetu da se radi o situaciji u kojoj se treba ispričati, te ako je potrebno odredite kaznu (npr. "vrijeme za razmišljanje" od 5 minuta).
- Govoriš li istinu? - Ako ste postavili ovo pitanje, vjerojatno već znate da dijete nije reklo istinu. Ovo pitanje je kontraproduktivno jer, ukoliko je zaista dijete izreklo laž, na pitanje će najvjerojatnije odgovoriti sa "da". I tako ćemo imati dvije laži s kojima se moramo nositi, umjesto jedne.
- Čuješ li me? - Ukoliko nema problema sa sluhom, sigurno vas čuje. Ali to ne znači da vas i sluša, ili obraća pažnju na ono što govorite. Jednostavno napravite pauzu i za koju minutu ponovo pokušajte razgovarati sa djetetom.
|
 Volimo svoje roditelje, osjećamo kako su nam uvijek blizu i vjerujemo im. Ipak, većina odraslih svojim roditeljima nikad nije povjeravala svoje intimne stvari; nisu razgovarali o svojim nepreboljenim ljubavima, razočarenjima, nedoumicama i strahovima. Sad kad smo i sami roditelji, voljeli bismo kad bi naša djeca bila otvorena i slobodna prema nama. Vjerujemo kako bismo im toliko toga mogli reći, olakšati im neke teške trenutke i pomoći im... Ali, kako do njih doprijeti? Posve je normalno i razumljivo su da mladi ljudi oprezni spram roditelja, jer su navikli da je uloga roditelja odgojna i komunikacija se često odvija jednosmjerno. Tu je i poznati "sraz generacija", djeca su uvjerena da ih roditelji ne mogu razumjeti, a roditelji pak nemaju dovoljno strpljenja za "mladalačke filozofije". Može li roditelj biti najbolji prijatelj svojem djetetu? Pa on to već jest, na način na koji to može biti. Nema nikakve potrebe da roditelj, u svojoj želji da se približi djetetu, pokušava s njime stvoriti odnos kakav dijete ima sa svojim vršnjacima. To prvenstveno nije na dobrobit samoga djeteta. Djeci su potrebni određeni okviri koji im na svjesnoj i podsvjesnoj razini pružaju sigurnost. Roditelji trebaju biti ti koji donose konačne i promišljene odluke. Pa, kako se u svemu tome snaći? Jednostavno. Budite tu. Budite kvalitetno prisutni u životima svoje djece. Kasnije, u njihovom adolescentskom dobu, opet možda nećete prvi saznati zbog čega je vaše dijete potišteno, ali moći ćete biti prilično sigurni da će naći načina da se posavjetuje s vama. Donosimo vam nekoliko savjeta kako stvoriti i održati dobar odnos sa svojim djetetom: - Pronađite sredinu između prevelike strogosti i prevelike popustljivosti. Ako ste previše strogi, dijete neće naučiti preuzimati odgovornost za svoje postupke, a ako ste previše popustljivi, nećete im prenijeti stavove o tome gdje su granice ponašanja. U obitelji je najbolje stvoriti demokratsku atmosferu, odnosno dozvoliti djetetu da sudjeluje u odlučivanju o onome što se odnosi na njega i njegov život. Jednom kad su takva pravila ponašanja uspostavljena, treba biti dosljedan i uvijek ih se pridržavati. - Prihvatite i volite svoje dijete onakvo kakvo jest. Često se djeca osjećaju odbačenima i bezvrijednima zato što ne mogu ispuniti previsoka roditeljska očekivanja. - Stvorite pozitivno emocionalno ozračje u svom domu. Atmosfera iskrenosti, bliskosti i optimizma koristiti će svim članovima obitelji. - Budite primjer ponašanja svojem djetetu. Drugim riječima, trebali biste se ponašati onako kako želite da se vaša djeca ponašaju. Vrlo je važno da priznate svoje pogreške jer na taj način pokazujete da svatko može pogriješiti te da se svaka greška može ispraviti. - Međusobnu komunikaciju temeljite na ravnopravnoj osnovi, na način da razgovarate s djetetom, a ne da mu govorite. Samo takav vaš pristup potaknut će slobodnu razmjenu misli i ideja između vas. - Naučite dijete da govori istinu i ukažite mu na prednosti toga. Objasnite djetetu da kad vam govori istinu, bez obzira radi li se o manjim ili većim stvarima, ono gradi vaše povjerenje spram njega. - Kad vam dijete iskreno prizna nešto što neodobravate, suzdržite se kritiziranja. Pohvalite iskrenost, a potom porazgovarajte o učinjenom. Time ćete dijete naučiti i da se smireno nosi s teškim situacijama. - Komunicirajte jasno i naučite dijete da čini isto. Dijete jasno treba znati što se od njega očekuje kao i preuzeti odgovornost ako nije ispoštovalo dogovor.
- Poštujte svoje dijete i ukažite mu povjerenje. Djeca posebno zamjeraju roditeljima ako otvaraju njihovu poštu, čitaju njihove dnevnike ili prisluškuju njihove telefonske razgovore. Pokucajte na vrata djetetove sobe, pokažite djetetu da poštujete njegovu privatnost.
- Aktivno slušajte što vam dijete govori, nemojte odmah kritizirati ono što čujete niti dijeliti savjete, već se trudite shvatiti njegovo gledište. Kroz roditeljsko razumijevanje djeca osjećaju bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje, što je osnova za povjerenje i iskrenost.
Možda će vas zanimati:
Nesumnjivo je da televizija ima određenu ulogu u odrastanju djece, te da utječe na njihov kognitivni i socijalni razvoj. Sadržaji koje dijete prati bi trebali biti obrazovni, korisni, veseli i opuštajući. Nažalost, često nije tako.
Do navršene treće godine, djeci je teško dulje zadržati pažnju. Kod mnogih emisija, pa čak i onih za djecu, slike se previše često izmjenjuju. Stoga mališani takve emisije doživljavaju kao hipnotizirajuće, ili dosadne. Ipak, televizija može uznemiriti dijete. Francuske vlasti zabranile su programe za bebe, odnosno one namijenjene mlađima od tri godine. Smatraju da štete razvoju djece i da mogu prouzročiti pasivnost, spori razvoj govora, preveliku uzbuđenost, poteškoće sa spavanjem i koncentracijom, te ovisnost o ekranu. Kablovski operateri u Francuskoj morat će, kada prikazuju takve programe, istaknuti upozoravajuću poruku roditeljima.
Što je dijete starije, to su roditelji manje oprezni pri izboru programa. Razlog tomu je nedostatak vremena - televizija postaje rješenje za mir u kojemu će se roditelji odmoriti ili pak preuzeti obveze koje ih očekuju i kod kuće, nakon posla.
Utjecaj televizije ne ovisi samo o programskom sadržaju. Na dijete utječu i druge karakteristike televizije, kao što su visoka animacija, prenaglašene glazbene dionice, vizualni i auditivni specijalni efekti. Ove navedene karakteristike su u funkciji privlačenja i zadržavanja pažnje gledatelja. Dokazano je da je većina govornih odlaganja uzrokovana pretjeranim gledanjem televizije, jer gledanje televizije nije interaktivna aktivnost. Štoviše, ona djetetu oduzima vrijeme za interakciju s drugom djecom i odraslima. Stručnjaci upozoravaju da 63% djece predškolskog uzrasta, ima probleme u govorno-jezičnom razvoju. Tome u velikoj mjeri pridonosi činjenica da prosječno dijete predškolskog uzrasta provede po tri sata dnevno ispred malih ekrana i dodatnih dva-tri sata igrajući kompjuterske ili video igrice. To uzrokuje čitav niz lingvističkih, psihomotornih i lokomotornih poremećaja. Razlog tomu je činjenica da su televizija i video-igrice primjeri jednostrane komunikacije u kojoj djeca satima šute, a vokabular kojim govore junaci crtanih filmova zadovoljava govorni nivo djece od dvije godine.  Negativan utjecaj televizije na dijete, povećava se i gledanjem programskih sadržaja koji nisu primjereni djetetovom uzrastu. Dijete ne razumije poantu priče, već pažnju usmjerava samo na naglašene događaje, uglavnom nasilje, pa je vjerojatnije da će kasnije, kroz igru, imitirati ono što vidi. Isto tako, marketing je postao neizostavan dio programskog sadržaja. On je često agresivan i šalje poruke koje dijete ne može razumjeti ili je pak namijenjen upravo djeci te ih već u ranoj dobi potiče na konzumerizam. CrtićiAmerički znanstvenici su potvrdili da velika količina nasilja koja je primjetna u mnogim crtićima čini djecu agresivnom. Još više zabrinjava to što je u raznim dječjim emisijama i crtićima izmjerena veća količina nasilja nego u emisijama namijenjenima odrasloj publici. Također se pokazalo da mlađa djeca više imitiraju negativno ponašanje koje vide na TV-u, poput tračanja i okretanja očima, dok verbalnu agresiju kakvu viđaju na televiziji kopiraju i u školi. S druge pak strane, većina crtića završava moralnom porukom i pobjedom dobra nad zlom. Dobri likovi, s kojima se djeca često poistovjećuju, imaju čitav niz pozitivnih osobina poput iskrenosti, hrabrosti i požrtvovnosti. Dakle, djeca iz animiranih filmova mogu učiti prave vrijednosti, ali samo ako ih gledaju uz nadzor roditelja koji će im pojasniti moralnu poruku koju crtić odašilje. Pritom djetetu mogu objasniti odnose među likovima i razgovarati s djetetom o njegovom doživljaju. Time je dijete dobilo priliku za još jedan oblik kvalitetno provedenog vremena s roditeljem, u kojemu razmišlja, zaključuje, uči razlikovati maštu od stvarnosti, poboljšava svoj vokabular... Nakon takvog razgovora, roditelj može predložiti djetetu da nacrta svoj doživljaj animiranog filma i likova koji su dojmili dijete. Iz takvog razgovora i crteža roditelj može puno doznati o načinu na koji dijete doživljava crtani film i svijet oko sebe.  Roditelj koji obraća pozornost na sadržaj crtanog filma koji dijete gleda, na vrijeme može reagirati ako primijeti da je crtić previše nasilan ili neprimjeren djetetovom uzrastu. Naravno da gledanje televizije ne treba zabraniti, ali je potrebno ograničiti, i vremenski i sadržajno.
Kako roditelji mogu prevenirati loš utjecaj televizije:
- Nastojte uvijek biti upućeni u sadržaj koji dijete gleda.
- Ukoliko roditelji gledaju emisiju koja nije primjerena djetetovom uzrastu, trebaju objasniti djetetu o čemu se radi i zbog čega ne može sudjelovati u praćenju takvog sadržaja.
- Ograničite gledanje televizije na sat-dva vremena dnevno.
- Isključite TV za vrijeme obroka.
- Ako se dogodi da je dijete vidjelo scenu nasilja, objasnite djetetu da se radi o odglumljenim scenama.
- Suzdržite se od gledanja dnevnih emisija koje su neprikladne za djecu. Danas većina pružatelja telekomunikacijskih usluga pruža opciju naknadnog gledanja pojedinih emisija.
- Birajte programe koji su edukativnog karaktera, kao što su National Geographic i sl.
- Na pojedine kanale obavezno uključite roditeljsku zaštitu.
Nastojte izbjegavati i sljedeće sadržaje:
- emisije koje prate svijet estrade
Na žalost, danas se u medijima ne posvećuje ni približno dovoljna pažnja stvaranju i razvoju edukativnih sadržaja za najmlađe. S obzirom da je tako, roditelji su jedina crta obrane. Neka dijete stekne zdravu naviku igranja, čitanja, oblikovanja i bavljenja sličnim aktivnostima koje potiču maštu. Dijete je potrebno usmjeriti i na neku sportsku aktivnost, što može biti i vježbanje ili ples kod kuće. Neka svaki dan sadrži vrijeme provedeno u kvalitetnom i zabavnom druženju s vršnjacima i obitelji. To je iznimno važno za psihu i socijalizaciju djeteta u ovo tehnološko doba. I ne zaboravite, roditelji su primjer djeci. {lofimg src="/images/slike/djeca i tv -rotir.jpg"}
|
